Zovem se Ivona i imam 31 godinu. Prije dvije godine, točnije u ljeto 2019., na ginekološkom pregledu dijagnosticiran mi je karcinom oba jajnika. Tijekom liječenja upoznala sam najjače žene na svijetu. Kao podršku tim WONDER WOMAN odlučila sam napisati priču o svojoj borbi. Pisala sam je dvije godine i napokon je spremna za ‘izlazak’.
Kad bi moja priča dotaknula barem jednu osobu, i pomogla joj, moja bi misija time bila ispunjena.
Do 11. godine bila sam sretno i vrckasto dijete, najmlađa u obitelji. Nisam imala previše briga. Moj život sastojao se od Barbi svijeta i škole.
A onda je uslijedio prvi šok: mama, koja je bila srčani bolesnik, završila je u bolnici i, nažalost, otišla među anđele. Nakon mamine smrti brat i ja preuzeli smo brigu o tati i cijelom kućanstvu. Prošle su dvije godine, brat i tata bili su na poslu, a ja sam bila u školi. Jednog proljetnog poslijepodneva presjeklo me u prsima. Poznat osjećaj… isti onaj koji sam osjetila prije dvije godine kada je zazvonio telefon (taj poziv stegnuo je svaki mišić na mom tijelu). Susjed je prišao bratu, a on se primio za glavu. Pomislila sam: “Ćaća, što si izveo?”
…
Ćaće više nema. Susjed nam je došao reći da je tata autom podletio pod teretni kamion i da ga više nema.
Brat i ja ostali smo sami. Surovi život i mi.
Prošle su godine, brat se oženio, dobio je dvije prekrasne djevojčice. Starije sestre su se odavno poudale. Barbi svijet odjednom više ne postoji. Završila sam srednju ekonomsku školu i fakultet (to je bilo za nebo (!)).
Nakon samostalnih godina borbi s vlastitim emocijama, obuhvaćenim objema rukama, suočavanja s pubertetskim vršnjacima, fakultetom, krenula sam u potragu za poslom. Hvala Bogu, nije dugo trajalo jer sam se uvijek i svuda morala dokazivati, pa tako i na školskoj praksi.
Dobila sam posao, kreću nove borbe i novi izazovi. Ponovno vadim Barbi iz kutije i krećem u poslovni svijet.
Ivona Žuti: Kad bi moja priča dotaknula barem jednu osobu, i pomogla joj, moja bi misija time bila ispunjena.
Srpanj 2019.
Juhu! Odobren mi je godišnji! Traži smještaj, zovi, guglaj, pazi da te ne preveslaju, da ne završiš u nekom podrumu s čučavcem umjesto normalnog, prosječnog apartmana… završi sve obaveze na poslu, da sve ostane ‘čisto iza tebe’, planiraj shopping prije mora, traži badić u kojem ne izgledaš kao nasukani kit jer OPET nisi smršavila, dogovori s ginekologinjom pregled pa si i s tim mirna.
Moj Dragan (u ovoj priči) i ja prvi put idemo zajedno na more. Jedva čekam!
Dragan i ja počeli smo planirati obitelj. Oboje radimo, financijski smo dobro situirani, Timotej ili Zara, svejedno, očekujemo te svaki mjesec.
Kolovoz 2019.
Kako opisati te osjećaje? Miks čega? Straha, nemoći, sumnje, nade, iščekivanja, očekivanja… Život se u sekundi raspadne na neizbrojive dijelove. Drugog opisa nema, ne postoji.
„Ivona, bojim se da je rak…“
Što? Što pričate? To se meni ne može dogoditi! Otkud? U našoj obitelji ta riječ znači samo životinju s kliještima!
Barbi se naglo OPET zatvara u kutiju. U glavi mi je totalni košmar. Zanemarila sam se. Jednostavno. Tijekom studija završila sam na laparoskopskoj operaciji ciste na jajniku. Prošle su četiri godine, a ja nisam otišla na pregled.
Ovo nije bilo planirano. Ne, ne i ne!
Moram hitno na pretrage, još hitnije na obradu nalaza. Nije dobro.
„Ivona, curo, spašavamo ti glavu.“
Pa neću valjda… još mi nije ni 30.
Odjednom, umjesto na plaži, ležim na operacijskom stolu.
U trenutku su mi na um došli svi dragi ljudi, obitelj, prijatelji… Gotovo. Mrak. Ništa više.
Budim se, kraj mene sjedi moj Dragan, drži me za ruku i očiju punih suza govori: “Lju, sve su izvadili… morali su.“
To je bilo prvo što sam čula. Nema više mjesta za mog, našeg, Timoteja ili Zaru.
Moj tim liječnika znao je što radi i zahvaljujem im na tome, do nebesa. Primala sam morfij dok sam ležala na intenzivnoj, tako sam „lakše“ primila tu vijest.
Lagano sam se fizički oporavljala dok sam čekala nalaz uzorkovanog tkiva.
Dijagnoza je glasila: 3. stupanj malignog raka jajnika. Moram na kemoterapije.
Moja Zločestoća nije genetska, već „traumatska“ i „stresna“.
O.K., idemo sad sve te raspadnute dijelove sastaviti u nešto… nešto što će me iščupati.
Rečenica – Ti to možeš – jednostavno me izluđivala. Trudila sam se držati suze za sebe i tješila druge, trudila sam se za sve imati razumijevanja. Bilo je onih koji to nisu shvaćali, bilo je onih koji su se ljutili, jer nisam uvažavala njihove “primarius savjete”, a bilo je i onih koje nisam slušala kad bi počeli pričati o svojim “problemima”.
Jednostavno sam filtrirala.
Krenule su kemoterapije. Uslijedio je gubitak moje 40 cm duge, predivne, prirodne kose (kosa je bila sav moj ponos). A potom izgubljen osjet u rukama i stopalima, debljanje zbog kortikosteroida, bolovi u kostima, grčevi…
Šok od operacije pospremila sam duboko, duboko u kutiju, zajedno s Barbi svijetom, Zarom i Timotejem.
Na ovo nisam bila spremna, definitivno.
…
Poprilično dugo sam izbjegavala ogledala. Perike jednostavno nisam mogla nositi, svrbež i umjetna kosa nisu išli u „hodu“ sa mnom i Zločestoćom. Kape su bilo moje pokrivalo.
Nakon šest teških kemoterapijskih ciklusa, ćelave glave, bez ijedne dlake na tijelu, uz 20-tak natučenih kilograma (zašto Ivona ne bi smršavjela, nego se još više udeblja. E živote, baksuze!) već sam dvije godine u remisiji na rezultatu:
IVONA : RAK
1 : 0
Kad su mi slomili srce zbrojila sam poraze i došlo mi je da odustanem, ali uz sve drage ljude i njihovu ljubav, podršku, podigla sam ruke i molila. Nisam dala svoj osmijeh!
Imate dvije mogućnosti: boriti se ili sjesti i plakati.
Udahnite život! Nemojte si dopustiti da budete ono zbog čega ste se razboljeli, nađite vrijeme za sebe i volite se. Volite se jako. Zaslužili ste to!
Voli vas Ivona
#nisam_ja_u_tegli_rasla
#ne_dam_svoj_osmijeh
