Svoju priču sve do sada nisam napisala jer suosjećam s pričama predivnih mladih žena, koje doživljavam kao svoje kćeri, pa mi se pisanje o sebi ne čini toliko važnim. A sebe bih opisala kao “mangupicu” damu, koja je i žena, i majka, i baka, i prijateljica…, koja se drži gesla hrabrim srcem kroz život, i koja čitajući ove priče iznova vrti film koji je vraća na početak radne karijere. Točnije u Kliniku za tumore, tadašnji Institut za tumore, gdje sam počela raditi nakon diplomiranja na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu.
Te davne 1977. godine prvi put sam proživljavala sve lijepe i manje lijepe trenutke s mojim dragim “ćelavicama”, kako sam od milja i u šali zvala te hrabre žene, dok smo se grlile, tješile, držale se za ruke ili razgovarale pogledima dok bi one povraćale i pokušavale zaustaviti suze koje su se same od sebe slijevale niz obraze… Ja sam se za njih previše vezala, čak i za njihove obitelji, a to nije nimalo profesionalno. Kažu mnogi – oguglaš. Ali kako na to oguglati? Ja ne mogu, i zato sam promijenila radno mjesto i prešla na odjel transfuzije. Uz još puno učenja, što struke što rada na sebi, uspjela sam ojačati, ali ne i oguglati.
Godine su prolazile, pa sam i sama došla u razdoblje kada treba krenuti s redovitim kontrolama dojki. Bila sam savjesna i sve je bilo po ps-u. Onda je stigla 1991. i rat. Odlazim 1992. u ratnu bolnicu Đakovo, suprug je tada već bio na ličkom ratištu, a roditelji iz mog rodnog Jasenovca doslovno bez ičega stižu kao izbjeglice u metropolu. Treba li više udaraca? Izudaralo me sa svih strana! Slijedio je gubitak divne kolegice Nade, glavne sestre na odjelu transfuzije, gdje sam radila. Miješaju se tuga i strah, i to je potaknulo sve kolegice na kontrolu. Mene je dr. Petar Nola već tada izdvojio i kontrolirao puno češće nego druge kolegice. Od te sam 1992. do 2017. bila pod paskom divnih liječnika, kolega i kolegica. Iako sam 1995. prešla raditi u DZ Zagreb zapad, dolazila sam i dalje u Kliniku za tumore kao svojoj kući.
A onda mi se 2017. život okrenuo naglavačke… U mirovini sam, baka sam petero unučadi, a u moj život se svojim raširenim kandžama ušuljao rak. No, znam ja kako treba s njim, nije on jači od mene. Medicina grabi velikim koracima naprijed, a ja imam previše koraka u nogama da bi me jedan rak mogao progutati.
Bila sam kod kćeri Inge, uoči rođenja moje najmlađe unučice Iris, koja se rodila kao mala ribica i moja spasiteljica. Došla sam pomoći kćeri, ništa posebno što mama ne bi učinila za svoje dijete, no ovo je bilo malo drukčije, znakovitije. Intuicija mi je odjednom rekla da bih trebala iskoristiti situaciju što sam tu i nazvati kolegu koji mi je inače uvijek radio mamografiju, pa ga zamoliti za termin. Kako intuicija nikad ne laže, tako nije ni ovaj put. Dobro je što sam je poslušala, iako sam nerijetko olako prelazila preko šapata svoje duše. Kolega mi je rekao da dođem odmah sutra, uputnicu ću donijeti naknadno, jer njemu je zadnji radni dan, odlazi u mirovinu… Poslušala sam ga, došla sutra, lijepo smo se napričali, i sve odradili.
Inja Borović: sada znam da sam ja ta koja treba biti najvažnija sebi i koja se najviše voli, koja zna svoju životnu svrhu.
Čekam nalaz, no stiže mi e-mail i poziv da dođem na ultrazvuk dojki… Prošli su me trnci, stisnulo se grlo. Kći me zove, čudi se što je u pitanju lijeva dojka, a stalno sam kontrolirala desnu? Nisam ništa odgovorila. Što reći? Uskoro radi pregleda dolazim opet k njoj, i dalje u šoku i nevjerici, ali s osmijehom i sretna što ću ponovno vidjeti svoje malene.
Slijedio je onaj najteži period iščekivanja nalaza. I onda dan kad sam se suočila s dijagnozom, nimalo jednostavnom – Dg: Ca mammae bil multip. PHD/Dex: Carcinoma invasivum mammae… Carcinoma metastaticum lymphonodi (sn).
I neću dalje… Sve sam ja to prihvatila. Na dan operacije, premda su me tretirali kao kraljicu. bilo je i neugodnih situacija, poput nesporazuma oko markiranja dojki, no vjerovala sam svojim divnim ‘doturima’, prof. Ivanu Malenici, dr. Marušić, prof. Milasu, i mogu samo reći sve je dobro kad se dobro završi. Na obje dojke operacija je bila poštedna, zahvalna sam na tome, ali sada znam da sam ja ta koja treba biti najvažnija sebi i koja se najviše voli, koja zna svoju životnu svrhu. Prije svega ovoga prošla sam kroz bure i oluje koje su me i dovele do toga što se dogodilo, ali me i toliko ojačalo da više nema toga što me može dotući. Završila sam puno “školica” koje su mi pomogle da se lakše nosim sa svakom novom situacijom i da puno lakše preskačem prepone. Jer tu nije kraj moje priče, ona se nastavlja liječenjem uz 25 zračenja, koja sam relativno dobro podnijela. I dalje sam na th Anastrozola.
No, ne bih ja bila “mangupica” Inja kad tu ne bi bilo još nešto. Naime, u studenome 2018. imala sam još jednu operaciju. OP: LAP sec Pfannenstiel. Hysterectomia abdominalis totalis cum resectionem fornicis et adnexectomia bil.f. PHD: Carcinoma spinocellulare cervice uteri/ FIGO IA 1/…
Redovito se kontroliram, i sve je super! Vječiti sam optimist. Svima nam treba i pozitive i šale u ovim specifičnim vremenima kad nas je pogodila još i pandemija. Zato želim svim mladim ženama da ih rak zaobiđe u širokom luku. A ako se baš okomi na neku, neka to bude bez velikih trauma, jer mladost treba život, a život treba mladost!
Sve vas grlim i volim, divne duše, jer smo svi pod istom nebeskom kapom. Čuvajte se, pazite se, pipajte se, kontrolirajte se, i ne zaboravite voljeti sebe jer tek kada volite sebe, cijeli svijet je vaš!
S ljubavlju, Inja
