Često su me ljudi gledali sažaljivo, a ja sam im odgovarala da mi nije ništa i da je ovo prolazno. Zaključila sam da kemoterapija ima i dobre strane jer ne morate ići ni frizeru, ni na depilaciju…
Kada mi je Ivana poslala poruku da će napraviti stranicu „Nismo same“ i pozvala me da ispričam svoju priču o borbi protiv raka dojke bila sam jako sretna. Iskrene čestitke Ivani i cijeloj ekipi na hrabrosti, trudu i vremenu koje su odvojili kako bi pomogli ženama koje su oboljele od ove strašne bolesti.
Moja priča počinje u lipnju 2008. godine kada sam otišla na sistematski pregled. Sedam mjeseci ranije bila sam na kontroli i sve je bilo u redu. Uživala sam u životu, poslu i prijateljima, ni slutila nisam što nosim u sebi. Nakon nalaza ultrazvuka dojki doživjela sam golemi šok – pretraga je na desnoj dojci pokazala dvije izrasline, a jedna je od njih liječnicima bila jako sumnjiva. Nadajući se kako je ipak sve u redu te da se radi o bezazlenim kvržicama (cistama) otišla sam na hitnu punkciju. Čekajući rezultate ponavljala sam “Ma nije mi ništa, sve će biti O.K.“. Nažalost, punkcija je potvrdila da su obje kvržice zloćudni tumori. Uslijedio je još veći šok i nevjerica te sam potražila i drugo mišljenje kod dr. Ivana Milasa na Institutu za tumore. Svi liječnici su potvrdili da imam rak dojke koji se proširio na limfne čvorove. Nakon toga sve se odigralo kao u nekom snu. Operacija je hitno zakazana na Institutu. Sjećam se, to sam prije više godina ispričala i u razgovoru za Jutarnji list, da sam doktoru Milasu rekla kako se jedino ne želim probuditi bez dojke. Moji su tumori operacijom bili uklonjeni, a dojka rekonstruirana uz pomoć mišića iz leđa, u jednom zahvatu. Vjerujte, kada nakon takve operacije žena oboljela od raka vidi da ima dojku, to joj doista mnogo znači.
“Ustvari, rak uzima sve one krasote što ženama mnogo znače – tu su ožiljci od operacije, nuspojave citostatika, ten se promijeni, izgubiš obrve, sve dlake na tijelu… A ja sam se uporno željela osjećati kao ljudsko biće, staviti ruž na usta, urediti se…”
Višnja Denjo / Foto: privatna arhiva
Operacija je prošla u redu i ja sam se osjećala dobro. Bila sam sigurna da će mi biti još bolje ako ne mislim na bolest, budem li se družila s prijateljima i radila svoj posao.
Nakon tjedan dana stigli su rezultati analize tkiva i limfnih čvorova uzetih tijekom operacije. Imala sam metastaze na tri od 13 izvađenih limfnih čvorova. Kemoterapija je bila neizbježna. Liječnici su mi odredili šest ciklusa. Znala sam da će mi se život promijeniti, ali da će se promijeniti tako drastično, nikada ne bih pomislila. Bila sam izluđena informacijama dobronamjernih prijatelja koji su mi htjeli pomoći, ali pravu informaciju imate samo vi koji primite toliku dozu citostatika budući da svaki čovjek to osjeća na drugi način. Nismo svi isti, pa i kemoterapiju ne podnosimo svi na isti način, niti dobivamo iste ili slične lijekove. To morate sami osjetiti. Nisam dozvolila da me sve to izludi i u dogovoru s mojim liječnicima – kirurgom dr. Ivanom Milasom i onkologom dr. Robertom Šeparovićem – krenuli smo u zajedničku borbu protiv opake bolesti. Nakon prve kemoterapije sve je bilo dobro dok lijekovi nisu počeli djelovati. Nakon toga sve se okrenulo, počele su mučnine, povraćanje i osjetljivost na mirise.
Nakon tjedan dana kosa mi je počela opadati i to je za mene bio još jedan dodatni šok…. Ponovit ću izjavu koju sam već dala na tu temu: Ne znam zašto se to čini nekako posebno strašnim učinkom terapije protiv raka. Svjestan si da se boriš za goli život protiv okrutne bolesti, a ipak je ta kosa nekako jako važna. Ustvari, rak uzima sve one krasote što ženama mnogo znače – tu su ožiljci od operacije, nuspojave citostatika, ten se promijeni, izgubiš obrve, sve dlake na tijelu… A ja sam se uporno željela osjećati kao ljudsko biće, staviti ruž na usta, urediti se… Oduvijek sam voljela parfeme, kozmetiku, kremice… U tom trenu više ništa nisam mogla staviti na lice, odmah bi mi pozlilo. Morala sam tražiti i sapun i pastu za zube od kojih mi neće biti mučno.
Nakon svih šokova odlučila sam živjeti i boriti se tako da i dalje radim, družim se s ljudima, izlazim, kao da se ništa nije dogodilo. Počela sam se šaliti na račun svoje bolesti. Primjerice, kada sam otišla na more prikupiti snagu za treći ciklus kemoterapije svi su me pitali kako se borim protiv komaraca. Bili su iznenađeni kada sam rekla da nema komaraca. A zašto? Zato što me jedan piknuo i jadan odmah uginuo pa su ostali pobjegli.
Često su me ljudi gledali sažaljivo, a ja sam im odgovarala da mi nije ništa i da je ovo prolazno. Zaključila sam da kemoterapija ima i dobre strane jer ne morate ići ni frizeru, ni na depilaciju…. Sve sljedeće kemoterapije bile su jako teške, a četvrta gotovo nepodnošljiva uz otvorene rane na jeziku. Mučnine su počele, a ja još nisam primila ni cijelu dozu lijekova. Bila sam bez trunke energije. Ipak, svaki bih se put, nakon dva, tri dana, vratila na posao. To mi je davalo snagu da ne mislim na bolest. Kada sam završila šesti ciklus kemoterapije prvi su nalazi bili u granicama normale. Slijedio je nastavak borbe, dobila sam 25 zračenja. Ustajala sam se u 5 ujutro kako bih bila prva na redu u 7 sati i kako bih nakon zračenja mogla ići na posao. Zračenje sam puno lakše podnosila od kemoterapije, ali mi je stalno nedostajalo zraka pa sam svaki vikend išla na Sljeme.
Kada sam završila s liječenjem psihički sam pala i potražila pomoć. Prvi nalazi koje sam dobila nakon nekoliko mjeseci pokazali su da je sve u redu. Proslavila sam u krugu prijatelja, a kontrole su bile svaka tri mjeseca. Nakon dvije godine išla sam na još jednu operaciju: ugradili su mi umetak jer mi je dojka ostala manja. Naučila sam što je u životu važno i kako doista ništa ne treba ostavljati za neki drugi dan. Naučila sam tko su mi prijatelji i koliko vrijedi pomoći drugima, kako god i kad god možeš. Premda to bilo darovati maramu ili lijek koji ublažava povraćanje kod kemoterapije.
I sada, nakon devet godina, kada idem na kontrolu osjetim onaj isti strah koji sam imala prvi put kad sam saznala da imam rak. Put do ozdravljenja bio je težak, ali isplatilo se jer sam živa i mogu svojim iskustvom pomoći drugim ljudima. To i činim i zato sam ponosna na sebe.
