Imam dijagnozu. Nije bitno koju. Ionako smatram da će ta dijagnoza postati tema prošlih razgovora. Trenutačno je važno da sam zbog toga u očima prijatelja i poznanika teška za razgovor.

 

Zašto?

Njima sam teška, jer žele biti suosjećajni i dati mi podršku, a meni je teško s njima jer mi taj pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce. Zašto?

Jer mi stavljaju neonski znak na čelo da sa mnom više ne mogu kao i prije. Točno! Ne može sve biti kao i prije, ali ne na način na koji oni to misle.

Život me odnio na neželjenu obalu, ali ako me želite posjetiti na tom otoku zadržite se malo da upoznate i njegovu vegetaciju. Nemojte samo donijeti darove i pobjeći nazad u normalan svijet. To ne pomaže! Meni ne pomaže!

 

 

“Ne treba mi taj fini ton, ta pretjerana uviđavnost, to ponašanje koje me tretira kao krhko biće koje treba paziti da se ne slomi.”

 

 

nismo same

Maja Miljković / Foto privatna arhiva (snimio Ratko Mavar) 

 

Moja je obala puna komunikacijskog trnja. Ono je u svima nama, ali se često pravimo da ga ne vidimo.

A svi znamo da i ruže rastu iz trnja.

Iako se svi trudimo biti obzirni, pronaći najbolji put, stalno se spotičemo. Pa kako pronaći mjeru, kako biti prisutan, a ne ubiti drugu osobu u pojam?

 

nismo same

 

U teoriji, znam ponešto o dobroj komunikaciji u kriznim situacijama. Vjerojatno to za sebe misle i drugi ljudi. Ovdje pričam o meni dragim ljudima, kojima sam i ja draga. Čak i o mojoj obitelji kojoj je definitivno stalo. Pa se žele potruditi. I žele mi biti podrška, ili štogod.

Nedavno sam gledala film u kojem su jednom od glavnih junaka transplantirali srce, a on želi i dalje živjeti normalnim životom, pa se s najboljim prijateljem upusti u avanturu osnivanja punk banda. Njegova sestra beskrajno je otresita prema njemu. Kad, ipak, završi u bolnici, jer mu pozli, taj njegov prijatelj upita sestru zašto je tako zla prema svom bratu. Ona mu odgovara da brat to zapravo želi, jer je to jedini način da mu ostane nešto iz “normalnog” života, gdje svi nisu bili pretjerano obzirni prema njemu s obzirom na to da je bolestan.

Da se razumijemo, svatko želi i treba podršku, i želi oslonac kad dođe ružan dan. Ali, većinu vremena želi biti dio šire slike, želi živjeti punim plućima. Želi voljeti, uživati, svađati se, družiti se kao prije bolesti. Tu se ništa nije promijenilo. U tom dijelu ne želi gledati svoj odraz u tuđem oku, vidjeti sebe kao “onog s dijagnozom”, ne želi osjećaj da svi moraju biti uviđavniji, i kad je to potrebno i kad nije. To je ona fina granica između prevelike obzirnosti, jer ne znam što bih rekla, i stvarne brige.

 

 

Ili, svedem li to na osobnu razinu, ne treba mi taj fini ton, ta pretjerana uviđavnost, to ponašanje koje me tretira kao krhko biće koje treba paziti da se ne slomi. Ne treba mi “titranje”, ili polusažalni ton.

Da ne bi bilo zabune, ima dana kada ni sama ne znam kako bih sa sobom, kada je razgovor sa mnom hodanje po minskom polju – gdje god nagaziš, eksplodirat ću. Ima dana kada bih samo plakala i sažalijevala se od trenutka u kojem otvorim oči pa sve dok ponovo ne zaspim. Ima dana kada se osjećam kao velika otvorena rana, iz koje curi gnoj i ružna je za gledati. Ima dana kada ne znam nikome prenijeti što bih ja u tom trenutku, ali znam da se i kroz šumu tog bodljikavog trnja znaju probiti oni kojima je dovoljno stalo. Jer se probiju!

Pa što onda? Kako dalje?

Isto kao i sa svim drugim! Dođi, pitaj, zovi, istrpi mine, ne okreni glavu, stavi mene ispred sebe, nema veze što i tebe boli, znam da boli, jer me voliš, jer ti je žao, znam i da si sretan jer nisi u mojoj koži, i to je isto O.K., i ljudski, i znam da ti je nekad neugodno i ne znaš što bi…

Ali, pokaži da ti je stalo, ponekad budi dosadan, koristi se ljubavlju i budi uporan…

Jer, trebam te, sada više no ikada. Jer nisam Otok, jer smo svi dio Kontinenta kako bi John Donne rekao.

Drugačije je, ali je isto.

Nemojte to zaboraviti!