Kupila sam si roza mašnicu. Ne za u kosu. Ni za staviti je na ruku. Stavila sam je na uniformu. Da se vidi. Da razbije tonove plavo-ljubičaste boje. Da razbije strah u očima onih koji se nađu ispred te uniforme. Stavila sam mašnicu iznad srca. Tamo gdje tonove plavo-ljubičaste razbija metalna značka, s natpisom i mojim brojem. Na tom mjestu sada stoji ružičasta boja. U znak podrške. U znak razumijevanja. U znak potpore i obećanja da nikada nisu i neće biti same.
Ovaj jesenski, kestenasto-mirišljavi mjesec nosi posebnu težinu. Nosi posebnu poruku i posebnu snagu. Kratak je za ono što predstavlja. Trideset i jedan dan malo je za nekoga tko se bori godinama. Za nekog tko je borbu tek počeo i za sjećanje na one koje tu borbu nisu izdržale.
Zapravo, ne volim roza boju. Ni ružičastu. Ni pink. Ni prljavo roza. Nije to moja boja. Nije moj đir. No, ovaj maleni komadić ružičastog smotuljka volim.
Nosim ga da ga svi vide. Da razmisle. Da pomognu. I ne bi to trebalo biti samo ovaj mjesec. Trebalo bi biti svaki dan… Svaki dan, bez obzira na mirise, okuse i boje. Bez obzira na to šuška li lišće pod đonovima novih čizmica. Bez obzira na to škripi li tek napadali snijeg.
Nemoj biti sebična. Nemoj biti ona koja pleše ‘kako selo svira’. Stavili su svi, pa ću i ja. Nećeš. I nemoj. Nije fer. Nije lijepo. Sebično je. Sebično je ako staviš roza okvir oko svoje ‘namontirane’ slike, a nemaš pojma koju težinu on nosi. Sebično je ako ti ostalih jedanaest mjeseci ni na kraj pameti nisu one koje se bore. One kojima bolnički dani nisu ružičasti. One kojima dani nisu nasmijani. A vjeruj mi, one se smiju više nego ti koja si zdrava. Vjeruj mi, u njima raste snaga veća od najsnažnijeg potresa. U njima raste inat veći od najdužih ratova. I ako ne znaš što prolaze, to nije izgovor.
Objasnit ću ti tko su one. Ispričat ću ti priču snažniju od najvećeg vala. Onako krhke, netom izbrijane glave, zabrinutog pogleda, izgubljenog osmijeha, veće su od najvećih. U njima se rađaju svi feniksi koji su ikada postojali. U njima se razbijaju svi mitovi ikada napisani. U njima je upornost, snaga i inat. U njima je duša, izmorena, uspavana i ružičasta. U njima je sve ono što ni zamisliti ne možeš da može stati u 1,60 centimetara krhkog ženskog tijela.
Budi im oslonac. Budi im ruke koje će širom otvorenih dlanova biti potporanj umornim leđima. Budi im ruke koje će pružati rumenu, mirisnu jabuku. Budi im snaga kada njihova nestaje. Budi im srce kada njihovo slabi. Svaki dan. Svaki mjesec. Cijelu godinu.
Stavila sam ružičastu mašnicu iznad srca. Da razbije plavo-ljubičaste tonove uniforme. I neću ju maknuti. Ni danas, a ni onda kada to od mene budu tražili. Stavi je i ti. Iznad srca. Da grije, da priča, da upozorava. Da kaže danas ona, sutra ti. I čuvaj ih. U svakom djeliću sebe. U svakom djeliću bezbrižnog dana. I ne očekuj ništa za uzvrat. Ne očekuj ništa za nagradu. Nagradi sebe jednim pregledom. I spasi se. Nosi ružičastu uvijek, pogotovo onda kada ti do ružičaste nije.
Sanela Perišić: Stavila sam mašnicu iznad srca. Tamo gdje tonove plavo-ljubičaste razbija metalna značka, s natpisom i mojim brojem. Na tom mjestu sada stoji ružičasta boja. U znak podrške. U znak razumijevanja. U znak potpore i obećanja da nikada nisu i neće biti same.
