Priča 1.: Marija je godinama trpjela suprugovo nasilje. Kad su djeca odrasla, odlučila je otići od kuće i zatražiti rastavu. No, taman nakon što je uz pomoć prijatelja pronašla mali podstanarski stančić izbila je pandemija. U pitanje je došla sigurnost zaposlenja, a samim time i novac kojim bi plaćala podstanarstvo. Ubrzo je saznala da ima rak dojke. Nakon dijagnoze, suprugovo nasilje, kojem je sustavno izložena godinama, još je brutalnije.
Priča 2.: Ana i Branko u braku su 10 godina i imaju dvoje maloljetne djece. Čim se rodilo prvo dijete Branko je postao nasilan, no Ana o nasilju kojem je izložena godinama nikome nije pričala. Dugo je skupljala hrabrost da sve ispriča sestri, a onda je došla dijagnoza raka dojke, a potom i pandemija, pa je od svega odustala. Trenutačno je nezaposlena i u procesu liječenja pa se boji da će prijavi li Branka, s obzirom na činjenicu da je nezaposlena i da boluje od maligne bolesti, izgubiti skrbništvo nad djecom.
Priča 3.: Vlasta i Petar žive u malom gradiću u kojem se još uvijek osjećaju posljedice rata. Petar je glazbenik i trenutačno je Vlasta jedina koja privređuje. Nisu u braku i nemaju djecu, no Vlasta se boji napustiti Petra jer joj on sustavno prijeti samoubojstvom. Liječnici su nedavno otkrili da joj se rak dojke vratio.
Rak dojke jedan je od najvećih javnozdravstvenih problema u zapadnim zemljama. To je višedimenzionalna bolest koja na žene utječe fizički, psihički i društveno. Prema posljednjim dostupnim podacima Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od raka dojke godišnje u Hrvatskoj oboli 2767 žena, a umre ih 789.
O vezi između raka dojke i sustavne izloženosti nasilju i u svijetu postoji vrlo mali broj istraživanja. Istraživanje koje su 2006. godine u SAD-u proveli ginekologinja Susan C. Modesitt i njezini kolege pokazalo je da je čak 75 posto žena koje se liječe od raka dojke, jajnika i maternice bilo izloženo partnerskom nasilju.
U drugom velikom istraživanju koje je u SAD-u provedeno na uzorku od 3278 žena u dobi od 18 do 79 godina, čiji se podatci nalaze u jednom od dva državna Registra za rak, 1221 žena (njih 37,3%) otkrilo je da su bile žrtve partnerskog nasilja. Od toga, 10,6% žena bilo je izloženo seksualnom, 24,5% žena fizičkom, a njih 33,6% psihološkom nasilju.
Ako žene trenutačno doživljavaju nasilje, to je još snažnije povezano s lošijom kvalitetom života. U usporedbi sa ženama koje su prije doživjele nasilje, žene s dijagnozom maligne bolesti koje trenutno doživljavaju nasilje, imale su znatno izraženije simptome depresije i stresa i slabiju kvalitetu života.
Podaci su pokazali da je iskustvo nasilja povezano s lošijom kvalitetom života pa onkološke bolesnice koje su bile žrtve obiteljskog nasilja imaju izraženije simptome depresije i stresa nakon dijagnoze maligne bolesti i lošiju kvalitetu života, što sve utječe na proces izlječenja.
Ako žene trenutačno doživljavaju nasilje, to je još snažnije povezano s lošijom kvalitetom života. U usporedbi sa ženama koje su prije doživjele nasilje, žene s dijagnozom maligne bolesti koje trenutno doživljavaju nasilje, imale su znatno izraženije simptome depresije i stresa i slabiju kvalitetu života.
Nakon izbijanja pandemije koronavirusa u cijelom je svijetu došlo do porasta obiteljskog nasilja. Kako je u travnju istaknuo glavni tajnik UN-a Antonio Guterres broj žena žrtava nasilja u nekim je zemljama doslovno udvostručen.
Ni Hrvatska tu nije izuzetak. Kako je nedavno upozorila Marija Selak Raspudić, predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, broj kaznenih djela nasilja u obitelji u Hrvatskoj je u odnosu na isto razdoblje prošle godine porastao za 50 posto.
Koliko je žena koje su istodobno doživjele nasilje i imale rak dojke nije poznato, no pretpostavlja se da je velik broj žena koje su proživjele i jedno i drugo.
Psihologinja Senka Sekulić Rebić od 2011. godine, znači punih devet godina, u institucijama civilnog društva (u Udruzi B.a.B.e. i Ženskoj sobi) radi sa ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, a mnoge su od njih istovremeno bile i onkološke pacijentice.
„Ne mogu imenovati ni jedno istraživanje provedeno u Republici Hrvatskoj koje bi korelacijski povezivalo onkološke pacijentice i žene žrtve nasilja, odnosno rodno uvjetovanog nasilja. No iz onog što sam osobno vidjela u praksi, radeći u dva velika savjetovališta sa ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje, mogu reći da ta korelacija itekako postoji. U nemalom broju slučaja žene koje su žrtve obiteljskog nasilja, u isto su vrijeme bile i onkološke pacijentice“, rekla je psihologinja Sekulić Rebić.
Dodala je kako je ta veza nimalo ne čudi budući da je svako nasilje trauma, bilo ono fizičko, psihičko, ekonomsko ili seksualno. A trauma je nešto na što reagira ljudsko tijelo.
„Ono što svi mi koji radimo sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja viđamo u savjetovalištima jest da žene žrtve nasilja razviju različite kronične bolesti. Suludo je, naime, očekivati da ljudsko biće trpi ugrozu i svakodnevni stres bez ikakvih posljedica. Kada bismo istražili što tijelo proživljava u situacijama kada osoba trpi nasilje, posebice od strane bliske osobe, vidjeli bismo da je tijelo žrtve, uvijek, dakle i onda kada nema akutnih situacija nasilja, pod povećanim kortizolom i povećanim adrenalinom. Dakle, ono je stalno u organskom disbalansu pa nije čudno da u jednom takvom disbalansu, koji proizlazi iz nesigurne okoline, dolazi do razvoja različitih bolesti“, istaknula je Sekulić Rebić.
Ono što je drugi dio te priče, odnosi se na podršku koju društvo daje ženi žrtvi nasilja nakon što ona razvije onkološku bolest.
Ključnu ulogu u zaustavljanju ciklusa nasilja u obitelji trebali bi imati liječnici. No, liječnici mahom nisu skloni prijavljivati nasilje. Kako je u intervjuu za Nismo same istaknula mr. sc. Željka Barić, ravnateljica Doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja “Duga – Zagreb”, „liječnici, posebno liječnici obiteljske medicine, pa zatim ginekolozi, pedijatri i drugi, vrlo često znaju za problem, ili barem imaju opravdanu sumnju da je pacijentica/pacijent izložen nasilju u obitelji. No, broj prijava iz takvih je ordinacija tijekom godine minoran.“
Psihologinja Senka Sekulić Rebić: “Mi, nažalost, nemamo društvo koje ženi omogućuje da izađe iz nasilja, mi imamo društvo koje potiče nasilnika da provodi nasilje. To možda zvuči crno i vrlo mračno, no to je tako.”
„Mi, nažalost, nemamo društvo koje ženi omogućuje da izađe iz nasilja, mi imamo društvo koje potiče nasilnika da provodi nasilje. To možda zvuči crno i vrlo mračno, no to je tako. Kod nas se partnerski odnosi još uvijek smatraju odgovornošću žene. Žene se smatra hraniteljicama i onima koje se brinu o odnosu s partnerom i svim u odnosima u obitelji. I kad žena dođe u situaciju da je njoj potrebna podrška, prije svega emocionalna podrška, događa se da ta podrška izostane. A kod partnera koji imaju povijest nasilja, razvoj bolesti može samo biti poticaj za daljnje nasilje“, istaknula je psihologinja Sekulić Rebić te dodala kako se s pojavom pandemije koronavirusa situacija dodatno pogoršala budući da tzv. novo normalno sa sobom donosi i nesigurnost radnog mjesta.
„Naime, iz kruga nasilja kao žena možete izaći samo ako imate jako dobru novčanu situaciju, odnosno ako imate tu sreću da vam je netko ostavio nekretninu u kojoj ćete živjeti i ako imate dobru plaću. No, to i dalje nije dovoljno, budući da mi nemamo državu koja će ženi koja je preživjela rodno uvjetovano nasilje, i još je k tome onkološka pacijentica, pružiti šansu da se reintegrira natrag u društvo“, kazala je te dodala kako u takvim situacijama žene nemaju drugog izbora no ostati u zlostavljačkom odnosu.
Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (Foto: privatna arhiva): Istraživanje koje sam provela još 2010. godine pokazalo je da, u trenutku kad se žena žrtva nasilja u obitelji obraća nekoj od institucija društva, to nasilje obično traje više od 10 godina.
„Naša državna uprava sklona je floskulama o nultoj toleranciji na nasilje. A da u stvarnom životu to nije tako vidljivo je iz jako puno parametara, od položaja žena na tržištu rada, plaća koje one imaju za isti posao koji rade muškarci, nadalje iz podataka o tome koliko nekretnina glasi na žene, tko je u braku onaj tko raspolaže obiteljskom imovinom, do toga tko nakon rođenja djeteta pretežito koristi porodiljni dopust i u konačnici tko je onaj tko donosi odluke“, zaključila je.
Da obiteljsko nasilje predstavlja ozbiljan i značajan društveni problem koji svakako ne predstavlja (i ne smije predstavljati) privatni problem pojedinca te kao takav zaslužuje i društvenu osudu, ali i adekvatnu pravnu sankciju, upozorava i Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
„Za razliku od drugih oblika nasilja, nasilje u obitelji je često skriveno, nevidljivo, manifestira se na različite načine te je upravo zato i mnogo opasnije. Žrtve obiteljskog nasilja su posebno osjetljiva i ranjiva skupina, često nemoćna da se na bilo koji način suprotstavi nasilniku. Dodatno otežavajuću okolnost predstavljaju i određeni društveni stereotipi (npr. žrtva je sama kriva što trpi nasilje, to je njezin izbor i sl.) kao i patrijarhalni svjetonazor (uslijed kojega žrtve ponekad, umjesto razumijevanja i podrške, doživljavaju osudu i stigmatizaciju društva)“, kazuje Pravobraniteljica te upozorava kako su za žrtve koje odluče prekinuti nasilje te trajno nastaviti svoj život bez nasilnika od iznimne važnosti podrška okoline (obitelji, ali i društva u cjelini), materijalna, psihološka i pravna pomoć, kao i osnaživanje same žrtve.
Ured Pravobraniteljice ne raspolaže podacima i saznanjima o tome je li u Hrvatskoj ikada rađeno istraživanje koje bi dovelo u vezu obiteljsko nasilje i njegov utjecaj na proces izlječenja od raka.
„Međutim svakako da nasilje u obitelji može utjecati na liječenje, smanjiti kvalitetu života tijekom bolesti i pogoršati šanse za preživljenje“, naglašava Pravobraniteljica koja je postupajući po pritužbama građana/ki vezano uz nasilje u obitelji, kao i kroz dosadašnji rad u pojedinim slučajevima, uočila kako dugotrajna izloženost različitim oblicima obiteljskog nasilja kod žrtava može dovesti do razvoja određenih oblika mentalnih bolesti. Također, uočeno je i kako u pojedinim slučajevima i počinitelji nasilja imaju određene mentalne bolesti uslijed čega ih se upućuje na odgovarajuće liječenje.
„Prema rezultatima istraživanja koje sam provela još 2010. godine, u trenutku kad se žena žrtva nasilja u obitelji obraća nekoj od institucija društva, to nasilje obično traje već dulje vrijeme. Većina žena, njih 54%, prvi kontakt s nekom institucijom (uglavnom su to policija ili centar za socijalnu skrb) uspostavljala je nakon što je nasilje trajalo već više godina – u prosjeku više od 10 godina, premda je raspon godina bio vrlo velik i kretao se čak do 31 godine. Dakle u tako dugom vremenu izloženosti obiteljskom nasilju svakako može doći do razvoja raznih oblika bolesti, ali i do otežanog liječenja postojećih bolesti. Stoga bi svakako u budućnosti trebalo provesti istraživanje koje bi dovelo u vezu obiteljsko nasilje i njegov utjecaj na proces izlječenja od raka“, zaključila je Višnja Ljubičić.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
