Za donošenje strategije za borbu protiv raka, lani u prosincu usvojenog Nacionalnog strateškog okvira protiv raka do 2030., Hrvatskoj je trebalo punih 11 godina.
Više od 20 godina iščekuje se i sveobuhvatna reforma zdravstva koja je u neku ruku i preduvjet za primjenu strategije koja bi prema tvrdnjama njezinih autora u budućnosti trebala spasiti 115 000 godina života.
O reformi zdravstva aktualnog ministra Vilija Beroša slušamo već mjesecima. Reforma, odnosno izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti, prema najnoviji informacijama na međuresornom je usuglašavanju i uskoro bi o njoj trebala raspravljati Vlada. Cjeloviti tekst reforme još uvijek je nepoznanica, no neke je njezine dijelove Beroš ipak otkrio medijima.
Neki od noviteta su objedinjena javna nabava, jačanje domova zdravlja, registar opreme i pacijenata, prelazak općih bolnica u državne ruke, motivacija osiguranika da redovito i u što većem broju plaćaju dopunsko osiguranje.
„Cilj mi je ostaviti iza sebe visokostručan i financijski snažan zdravstveni sustav u potpunosti fokusiran na pacijente“, rekao je Beroš u intervjuu Večernjem listu.
Ima li ministar Beroš jasnu viziju, i koliko je izgledno da se reforma stvarno i provede, za Nismo same komentiraju Tamara Marinković, novinarka HINA-e, i Diana Glavina, dugogodišnja novinarka Večernjeg lista.
Obje su pratile sve dosadašnje prijedloge reformi zdravstva.
„Proteklih desetljeća naslušali smo se obećanja različitih zdravstvenih administracija kako će upravo oni biti ti koji će provesti sveobuhvatnu reformu zdravstva koju nisu proveli njihovi prethodnici, a sve kako bi zdravstveni sustav konačno postao financijski održiv i dostupniji onima koji ga trebaju. Tako i aktualni ministar zdravstva Vili Beroš, pod pritiskom troškova koji su eskalirali tijekom pandemije covida-19, i svakako u najgore moguće vrijeme za provođenje ozbiljnih promjena, najavljuje svoju reformu zdravstva. Ona se, po onome što je izašlo u javnost, uglavnom temelji na najavi uvođenja objedinjene javne nabave i upravljačkoj centralizaciji bolničkog sustava, zavoda za javno zdravstvo i zavoda za hitnu medicinu, kojima bi se upravljalo s jednog mjesta.
Kada se osvrnemo unatrag, sve dosadašnje reforme zdravstva, a bilo ih je 12-ak, u stvarnosti su bile samo parcijalni zahvati u nekom segmentu sustava, a često su ostale samo mrtvo slovo na papiru“, kaže Tamara Marinković te dodaje:
„Hoće li ovi Beroševi zahvati uroditi nekim plodom vrlo je neizvjesno jer se čini da su iznuđeni pod pritiskom ministra financija koji traži smanjenje zdravstvenih rashoda, a ujedno su bez stvarne podloge nužne za ozbiljnije strukturne promjene u zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju.“
Tamara Marinković: U Hrvatskoj će reforma zdravstva biti moguća kada to postane prioritetni cilj neke vlade. Točnije, kada će ministar zdravstva imati neupitnu političku podršku da je provede, premijer biti spreman zbog toga izgubiti izbore, a neka nova vlada odlučna sve provesti do kraja.
Kad je riječ o bolničkom sustavu, kao najvećem generatoru troškova i izvoru nezadovoljstva pacijenata, najbliže nekoj ozbiljnoj strukturnoj reformi bilo smo, smatra, kada je prihvaćen Masterplan bolnica, dokument čiju je izradu Hrvatska skupo platila francuskim konzultantima i koji je jednoglasno donesen u Hrvatskom saboru 2015. godine, ali je i on ostao mrtvo slovo na papiru.
Bio je to, kaže, bio prvi dokument s osmišljenom funkcionalnom integracijom bolnica po regijama te racionalizacijom bolničkih kapaciteta kroz smanjenje broja akutnih kreveta i povećanje onih u dnevnim bolnicama te prenamjenu dijela bolničkih kreveta za palijativne bolesnike.
„Podsjetimo, u Hrvatskoj danas imamo 64 bolnice, državne i županijske, koje u ovom trenutku mjesečno stvaraju 280 milijuna kuna novog duga, a 80-90 posto novca koje im isplaćuje HZZO odlazi na plaće zaposlenika. Dok su neke bolnice zagušene pacijentima, te se pokušavaju nositi s dugim listama čekanja, dio bolnica pruža manje usluga od ugovorenih s HZZO-om jer u njima jednostavno nema pacijenata.
Cilj koji se tada želio postići, a aktualan je i danas, jest da se bolnice racionalnije organiziraju i pritom postignu određene financijske uštede, kako bi se otvorio put da zdravstvena usluga pacijentu bude dostupnija, da se konačno provede kategorizacija i akreditacija bolnica, omogući stvaranje centara izvrsnosti, nabavka nove opreme za dijagnostiku i liječenje, započne s praćenjem ishoda liječenja. Nažalost, možemo samo pretpostaviti kako bi, da je nešto od toga napravljeno, danas bilo puno lakše provesti i Nacionalni strateški okvir protiv raka do 2030., koji je nakon godine dana od donošenja u Saboru, još uvijek na čekanju“, govori Marinković te zaključuje:
„Unatoč tome što na zdravstvo odlazi golemi proračunski novac, sveobuhvatna zdravstvena reforma, po uzoru na uspješne primjere europskih zemalja koje su svoje sustave transformirali postupno kroz više godina, u Hrvatskoj će biti moguće kada to postane prioritetni cilj neke vlade. Točnije, kada će ministar zdravstva imati neupitnu političku podršku da je provede, premijer biti spreman zbog toga izgubiti izbore, a neka nova vlada odlučna sve provesti do kraja.“
U posljednjih deset godina, od kraja 2011. godine do danas, Hrvatska je, prisjeća se Diana Glavina, imala čak pet ministara zdravstva. Rajko Ostojić je ministarsku karijeru završio nakon dvije i po godine, sredinom lipnja 2014., a njegov nasljednik Siniša Varga nakon godinu i pol dana. Prvi čovjek hrvatskog zdravstvenog sustava potom postaje Dario Nakić koji je ‘trajao’ tek nekoliko mjeseci, od 22. siječnja do 19. listopada 2016. Ministarstvo zdravstva preuzima Milan Kujundžić, koji se, u odnosu na svoje prethodnike uspio održati najduže, nešto više od tri godine. Ipak, ni on nije odradio puni mandat pa je novi ministar postao Kujundžićev zamjenik Vili Beroš.
„Ministar Beroš u siječnju sljedeće godine obilježit će dvije godine mandata i neizvjesno je hoće li ga odraditi do kraja, s obzirom na to da ga, s vremena na vrijeme, prate nagađanja kako će biti smijenjen i zamijenjen osobom koja će znati i moći provesti reformu zdravstva. Hoće li to tako i biti, pokazat će vrijeme. No, želim reći da, s izuzetkom Milana Kujundžića, nijedan od nabrojanih ministara nije zapravo imao pravu priliku provesti ikakvu reformu zdravstva, jer za taj proces svakako nije dovoljno ni nekoliko mjeseci, ni godina i po, ni dvije godine. Kad kratkoći ‘vladanja’ ministara dodamo i to da sa svakim novim čovjekom na čelu državne zdravstvene administracije sve kreće ispočetka, praktički od nule, jasno je zbog čega smo nakon silnih ‘reformi’ još uvijek na početku i da već godinama od političara slušamo – reforma zdravstva je nužna. Istovremeno je, u proteklih 20, 25 godina za sanacije zdravstvenog sustava potrošeno najmanje 20 milijardi kuna“, komentira Glavina te dodaje:
„Ama baš svi nabrojani ministri – izuzetak nisu ni oni raniji – na počecima svojih mandata naglašavali su kako nam treba financijski održiv zdravstveni sustav, kako prihode i rashode treba uravnotežiti, najavljivali su strukturne reforme koje će u financijskom smislu spasiti naše zdravstvo, a da prava pacijenata na kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu skrb neće biti dokinuta, niti će itko patiti zbog reformskih zahvata.“
A po čemu će, prema njezinom sudu, ministri ostati upamćeni?
„Rajko Ostojić donio je tzv. Masterplan bolnica, dokument za reformu bolnički sustav koji nije išao na ukidanje nijedne zdravstvene ustanove, ali je detaljno iznosio koje specijalnosti zadržati i razvijati u manjim, koje u većim bolnicama te kako provesti sinergiju između bolnica koje se nalaze na istom području Republike Hrvatske. Na izradu Masterplana potrošeno je puno vremena i novca, uloženo je i jako puno truda, no Siniša Varga dokument je pospremio u ladicu rekavši da će ga izvaditi kada za to dođe vrijeme.
Diana Glavina: Mislim da ministar Beroš zapravo uopće nema jasnu koncepciju o tome kojim putem bi trebao krenuti, što i kako mijenjati u sustavu, a da bi se troškovi racionalizirali.
To vrijeme nikada nije došlo, a njegov je reformski prioritet bio izdvajanje blagajne HZZO-a iz državne riznice, jer će to, tvrdio je, zaustaviti generiranje dugova u zdravstvu. Pokazalo se da to i nije baš tako. Varga je krenuo i s ukidanjem bolničkih limita, a obavljene usluge dijelom su se plaćale po isporučenim fakturama. Dario Nakić to je ukinuo, bolnicama vratio financijske limite i krenuo ispočetka i to s reformom bolničkih hitnih službi, s uvođenjem plaćanja usluga ne hitnim pacijentima u hitnim službama. Sve je to kratko trajalo kao i njegov mandat. Milana Kujundžića nikakve promjene u zdravstvenom sustavu zapravo i nisu zanimale, niti je po tom pitanju išta konkretno poduzimao, ali nas je neprestano uvjeravao kako premalo plaćamo za zdravstvo, za tako visoku kvalitetu zdravstvene zaštite, pa, eto, i nije čudo da grcamo u gubicima.
Aktualni ministar zdravstva Beroš od početka mandata fokusiran je isključivo na pandemiju covida-19, a, ako uzmemo u obzir nisku procijepljenost hrvatskog stanovništva i visoku smrtnost pacijenata na covid odjelima, rezultati rada mu nisu osobiti. Što se tiče reforme zdravstva, barem u onom dijelu koji je do sada izišao i javnost, radi se nejasnim potezima. Primjerice, zbog čega predlaže da država preuzme vlasništvo nad svim županijskim bolnicama? Zbog čega želi ukinuti županijske zavode za javno zdravstvo, uključujući i onaj u Zagrebu? Zbog čega želi ukinuti zavode za hitnu medicinu županija? Jedni zaključak koji se nameće jest – centralizacija sustava. Mislim da ministar Beroš zapravo uopće nema jasnu koncepciju o tome kojim putem bi trebao krenuti, što i kako mijenjati u sustavu, a da bi se troškovi racionalizirali“, kaže Diana Glavina te upozorava kako bi reforma zdravstva trebala iznjedriti centre izvrsnosti u svim, pogotovo u složenijim medicinskim specijalnostima, jer „neki se zahvati ne mogu jednako kvalitetno raditi u maloj bolnici čiji liječnici nemaju dovoljno pacijenata pa ni iskustva kao u velikoj zdravstvenoj ustanovi.“
„O nužnosti postojanja centara izvrsnosti za onkološke pacijente govori se godinama, puno toga je o tome izrečeno i iskreno se nadam da će se napokon i oformiti. Ministar Beroš ima priliku da iza sebe ostavi nešto doista dobro. Znamo da, na žalost, postoji lista čekanja za zračenje, znamo da zbog starosti i čestih kvarova aparata, rijetki pacijenti uspiju terapiju zračenjem odraditi ‘u komadu’. Osobno me frapirao podatak, koji je objavljen upravo na portalu Nismo same, da samo 60 posto onkoloških pacijenata dobije potrebnu im radioterapiju! A nisam čula da je ijedan političar izabran od naroda na to reagirao na bilo koji način“, komentirala je Diana Glavina.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
