Zovem se Antonija, po struci sam magistrica socijalnoga rada, imam 35 godina i od rođenja živim u Đakovu.

Imala sam 19 godina kada sam operirala dobroćudni tumor oba jajnika. Nakon operacije ginekolozi su mi savjetovali da što prije zatrudnim jer su se bojali mogućeg povratka bolesti. Čuti to s 19 godina bio je velik šok, kako za mene tako i za moju obitelj.

Situacije poput moje toliko su emotivno stresne da doslovce morate odrasti preko noći. Bolest se vratila nakon 13 godina, u rujnu 2019. godine. Ovoga puta u pitanju je bila endometrioza. Prošla sam dvije teške operacije, ostala sam bez jednog jajnika i jajovoda, a budući da se bolest proširila na crijeva, i debelo crijevo, u Zagrebu sam u bolnici provela dva mjeseca. Jako sam smršavila. Na moju visinu od 172 cm došla sam 47 kilograma. Čitavo to vrijeme trpjela sam strašne bolove, no uz mene je bila moja obitelj koja je u Zagreb gotovo svakodnevno putovala iz Đakova. Majka je dosta vremena bila uz mene jer sam ovisila o tuđoj pomoći. Tada sam mislila da je svemu kraj. I prije nego što sam završila u bolnici borila sam se sa stalnim upalama jajnika, bakterijama, oboljela sam od reaktivnog artritisa, dobila celijakiju, a imunitet mi je stalno bio loš pa sam bila sklona infekcijama.

Ove godine u ožujku dijagnosticiran mi je zloćudni karcinom štitnjače. Vijest da bolujem od maligne bolesti šokirala me je. Sa štitnjačom nikada nisam imala problema. K tome, samo mjesec dana ranije u drugoj su mi bolnici rekli da sam potpuno zdrava. No, bila je to velika pogreška liječnika.

Najveću snagu o ovome što podnosim tolike godine daju mi vjera i moja obitelj: majka, otac, brat i sestra. Osjećam njihovu apsolutnu ljubav i podršku.

 

Na pregled štitnjače otišla sam nakon što su mi lani u prosincu počeli oticati limfni čvorovi na vratu. Imala sam strašne bolove, stomatolozi su smatrali da su u pitanju umnjaci pa sam ih izvadila, no nakon toga ništa se nije promijenilo. Na Badnjak sam otišla u privatnu polikliniku na UZV vrata gdje su mi rekli da se jasno vidi čvor. Liječnik je rekao da mu čvor ne izgleda dobro te da se iza blagdana odmah javim u bolnicu. Bilo me je strah. Našalila sam se s liječnikom da mi je mogao reći neku ljepšu vijest, ipak je Badnjak. Bio je to moj obrambeni mehanizam od prihvaćanja.

Operirana sam tijekom uskršnjih blagdana. Bila je to moja peta operacija. Ponovno sam provela mjesec dana u bolnici, no ovoga mi puta zbog pandemije nitko od obitelji nije mogao doći u posjetu. To me je strašno rastuživalo.

Cijeloga života nastojim biti borac, i to zna svatko tko me poznaje, ali za dijagnozu karcinoma ne možeš biti spreman. Onoga trena kada su mi rekli da imam rak štitnjače, zaledila sam se. U jednoj knjizi čitala sam kako oboljeli od karcinoma u takvim trenucima ne znaju ni kako dišu. I to je uistinu tako. Ne znam je li mi bilo teže prihvatiti dijagnozu ili reći svojoj obitelji da imam rak. Imala sam osjećaj kao da se to ne događa meni. Prvo sam nazvala sestru i u suzama i šoku ispričala joj sve što mi je rekao liječnik. Nisam imala hrabrosti nazvati roditelje i reći im da me ponovno čeka velika borba. Moja majka je srčani bolesnik i jako sam se bojala kako će ona to podnijeti pa sam zamolila sestru da ona to učini umjesto mene.

Dijagnoza je bila neopisiv šok za cijelu obitelj. Mi smo inače jako povezani, sve prolazimo zajedno i jedni smo drugima velika podrška i oslonac.

Ponosna sam na sebe jer sam unatoč bolesti i brojnim operacijama magistrirala socijalni rad. Bila sam među najboljim studentima u generaciji i moram priznati da me je učenje često odvraćalo od onoga što prolazim.

 

Dva mjeseca nakon operacije čekalo me je zračenje. To je za mene bio još jedan jako težak period. Stalno sam bila izolirana i na izmaku snaga. Doslovno sam stalno bila u krevetu i nisam bila sposobna samostalno obavljati većinu stvari.

A onda se razboljela i moja mama. Vjerojatno od ogromnoga šoka samo se jedan dan onesvijestila i završila na intenzivnoj njezi. Mama se s vremenom opravila, no moj strah za nju bio je neopisiv.

Mnogo dijagnoza donosi i mnogo tableta koje morate piti i naravno da donose sa sobom i nuspojave koje se teško podnose. Stres je i svaki odlazak na kontrolu. Biti ponovno na onkološkom odjelu i gledati oko sebe pacijente, nije lako. Uvijek me u takvim trenucima preplavi tuga. A onda slijedi iščekivanje nalaza…

Put koji sam prošla uistinu nije bio lak. Najbolje to zna moja obitelj. No, drugog puta nema. Moramo se boriti. Zato žene oboljele od malignih bolesti i zovu lavicama, iako ima dana kada posustanete i bude vam teško.

Najveću snagu o ovome što podnosim tolike godine daju mi vjera i moja obitelj: majka, otac, brat i sestra. Osjećam njihovu apsolutnu ljubav i podršku. Tu su i moje tri nećakinje te mnogi ljudi za koje znam da su svim srcem uz mene, pa i onda kada nemaju prave riječi utjehe. Ponekad, naime, ljudi ne znaju kako pristupiti osobi koja boluje od raka, kako je utješiti ili joj pomoći pa nas njihove riječi znaju i povrijediti. Zato se treba okružiti onima koji nas vesele, koji su naš vjetar u leđa.

I još nešto. Karcinom ne dolazi  tek tako. Možda ga donesu ranije životne traume, možda genetika, puno je toga u pitanju. I sama sam prije deset godina doživjela velike traume. Bila sam u braku s osobom koja me ni malo nije poštivala, a ja sam se borila svim srcem i svim snagama da supruga vratim na pravi put s kojega je on, nažalost, bio skrenuo. Traume koje sam prošla vjerojatno su bile podloga za razvoj bolesti. To su mi potvrdili i liječnici.

Moja borba nije gotova i ja nastavljam dalje najbolje što znam. Hvala Bogu na mojoj obitelji i svima onih koji su uz mene. Ponosna sam na sebe jer sam unatoč bolesti i brojnim operacijama magistrirala socijalni rad. Bila sam među najboljim studentima u generaciji i moram priznati da me je učenje često odvraćalo od onoga što prolazim.

Svima želim snage, jer teške dijagnoze iziskuju velike psihičke i fizičke napore i oboljelih i njihovih najmilijih.

Imam veliku želju pomoći i pružiti podršku svim onkološkim bolesnicima, koliko god to bude moguće, kroz rad, volontiranje ili slično.