U općem je interesu da svi liječnici koji rade s onkološkim bolesnicima rade na sebi i svojim komunikacijskim vještinama 

Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar

 

Medicina je vrlo odgovorno i zahtjevno područje za koje treba puno uloženog truda i novih saznanja koja treba pratiti kroz čitav radni vijek.

Onkologija je zasigurno jedna od najsloženijih grana medicine, ne samo zbog specifičnosti u liječenju, već i zbog emocionalnog tereta s kojim se nose bolesnici, ali jednako tako i njihovi liječnici.

Rad s oboljelima od malignih bolesti izrazito je stresan posao jer liječnike s teškim životnim situacijama suočava na dnevnoj bazi.

Također, prisutan je sukob između želje liječnika da postigne idealan terapijski cilj i stvarnosti koja nije uvijek u skladu s njegovim (često nerealnim) očekivanjima.

Sve to kod liječnika onkologa dugoročno dovodi do frustracija i osjećaja da su razočarali sami sebe, oboljele osobe i članove njihovih obitelji.

Gledati teškim bolestima u oči u isto vrijeme znači i suočiti se s vlastitom smrtnošću, kao i sa smrtnošću bliskih osoba oko nas.

Postavlja se pitanje kako se nositi s takvim stresom i istovremeno profesionalno obavljati svoj posao.

Zbog svega navedenog, neosporna je činjenica da je zdravstveno osoblje, koje je u stalnom kontaktu  s onkološkim bolesnicima, među najosjetljivijim skupinama za razvoj psihičkih bolesti.

Istraživanja provedena među osobljem na onkološkim odjelima pokazala su visoke rezultate na ljestvicama sagorijevanja od stresa, iscrpljenosti i osjećaja nemoći, s većom prevalencijom kod žena nego kod muškaraca.

Zaštitni faktor, koji je također ustanovljen, bazično je zadovoljstvo zbog bavljenja upravo ovom granom medicine, naročito u slučaju većeg profesionalnog uspjeha te osjećaja da osobu cijene i kolege i pacijenti.

Naravno, sve ovisi i o psihološkom profilu samog liječnika, njegovim osobnim životnim okolnostima, načinu na koji se nosi s vlastitim poteškoćama, kao i o tome koliko si visoke i realne ciljeve on postavlja.

Što je veći terapijski učinak uz osjećaj svrsishodnosti i cijenjenosti, jači je i ‘zaštitni omotač od stresa’.

Važno je da osoblje, unatoč razvoju tehnologije, ne zakaže u području komunikacije.

To se odnosi na adekvatnu komunikaciju s bolesnicima, kolegama, ali i osobama u privatnom životu.

Oni koji teško verbaliziraju svoja i tuđa emocionalna stanja, izloženiji su stresu od ostalih.

Zato je u općem interesu da svi liječnici koji rade s onkološkim bolesnicima rade na sebi i svojim komunikacijskim vještinama.

Faktori rizika za stres su i nedovoljna fizička aktivnost, premorenost, zapostavljanje osobnog života uz konzumaciju alkohola, nikotina i drugih psihoaktivnih supstanci.

Upravo zahtjevan posao liječnika često rezultira nezdravim načinima života i sklonosti ovisnostima, o čemu se nerado govori.

Ne zaboravimo da su i liječnici samo ljudi kojima je unatoč zvanju, profesionalnosti i stručnosti teško gledati tuđu patnju, nositi se s naporom, stresom, gubicima i osjećajem da nisu zadovoljili sami sebe.

Liječnici često zanemaruju vlastito psihičko i fizičko zdravlje jer su identificirani s ulogom osobe koja liječi druge, odnosno ulogom svemoćne osobe koja ne smije imati slabosti niti se razboljeti, a to je, osim što je daleko od istine, uzrok i neredovitih odlazaka liječnika na kontrole njihovog zdravstvenog stanja te negacije potencijalnih bolesti, uz otpor prema traženju pomoći.

Zaključno možemo reći da je psihičko i fizičko zdravlje liječnika, a među njima su onkolozi jedna od najugroženijih skupina, problem koji se ne smije zanemariti.

Na kraju krajeva, uz iscrpljenog liječnika pati cijelo osoblje, ali pate i bolesnici i obitelji svih sudionika u procesu liječenja.

Svi liječnici, kao i ostalo medicinsko osoblje, moraju biti svjesni svojih kapaciteta te u slučaju poteškoća i sami potražiti liječničku pomoć.