U ljudskoj prirodi je da se preispituje, uz žudnju za napretkom, što često umjesto motivacije uzrokuje nezadovoljstvo onim što imamo.
Postavlja se pitanje: trebamo li dotaknuti dno da bismo bili sretni?
Tereza ima 25 godina.
Deset mjeseci odlazi psihijatru.
Žali se na nesanicu, neraspoložena je, često ima napade panike.
Iako je nestvarno lijepa, ne sviđa joj se kako izgleda, i u najboljim danima smatra se prosječnom.
Izgladnjuje se, mijenja boje kose i stilove odijevanja, tražeći sebe kroz vanjštinu.
Poznanici je smatraju nestabilnom i površnom.
Nesretna je zbog prekida dvogodišnje emocionalne veze.
S diplomom Likovne akademije u ruci, još uvijek je nezaposlena.
Odrasla je u bogatoj obitelji, ima dva mlađa brata, njezini su se roditelji nedavno razveli na vrlo ružan način te se osjeća razapeto između oca i majke.
Braći je više roditelj nego li sestra.
Ima dvije prijateljice koje su zabrinute za nju jer je ušla u novo društvo i često konzumira alkohol.
Kada priča, glas joj je nježan, sadržaj vrlo elokventan, stječe se dojam da je Tereza vrlo pametna mlada žena, visoke razine senzibilnosti, sklona maštanju i idealizaciji.
Na iduća dva susreta žali se da je umorna, ima svrbež po tijelu i često povišenu tjelesnu temperaturu.
Otečeni su joj limfni čvorovi.
Krenula je u somatsku obradu.
Nakon nekog vremena, njezino stanje se pogoršava, a nalazi upućuju na to da je situacija ozbiljna.
Jedno jutro ulazi na pregled i tiho sjeda na stolicu.
Tereza ima limfom u visokom stadiju.
Roditelji i ostatak obitelji u potpunom su šoku jer nikada nije teže bolovala, a ona sama je zapanjujuće prisebna i sklona racionalizaciji.
Plan liječenja je intenzivna kemoterapija uz konstantan nadzor onkologa.
Na sljedeću seansu dolazi nakon nekoliko tjedana, s perikom na glavi.
Obrve je iscrtala olovkom, a na usne je stavila ruž boje lavande.
I dalje je sabrana, ali navodi da se povremeno rasplače.
Kosa joj nije bitna, važno joj je samo da ozdravi.
Razgovarala je s roditeljima i nakon dugo vremena rekla im je sve što je potiskivala.
Obnovila je stara prijateljstva.
Više ne razmišlja o bivšoj vezi.
Mladić s kojim je bila u vezi javio joj se i poželio joj sreću.
Nada se da će naći novu ljubav.
Boji se da neće moći imati djecu, a jako bi željela postati majka.
Počela je slikati motive vezane uz more i cvijeće.
Čita romane i poeziju.
Šeće nekoliko puta tjedno obližnjom šumom.
Organizirala je prikupljanje hrane i higijenskih potrepština za jednu siromašnu obitelj iz svog naselja.
Uvjerena je da će sve dobro proći.
Čovjek bi pomislio da pred nama sjedi neka druga osoba.
Kako se bliži kraj zadnjeg ciklusa kemoterapije, polako nas hvata nemir.
Što ako rezultati ne budu obećavajući?
Tereza je spremna boriti se do kraja.
Nevjerojatno je koliko snage izvire iz nje, kao da se sama stvara i izbija na svjetlo dana.
S nestrpljenjem čekamo njezine nalaze.
Olakšanje.
Bolest se povukla, tijelo je dobro reagiralo na kemoterapiju.
Tek tada se opustila i počela nezaustavljivo plakati.
Shvaćamo da nakon svega mora isplakati sve suze.
Od liječenja su prošle dvije godine.
Tereza je i dalje stabilno.
Zaposlila se kao profesorica likovne kulture u obližnjoj osnovnoj školi.
Preselila se u podstanarski stan.
Ne zamara se ljubavnim životom, pustit će sve da ide svojim tokom.
Druži se s prijateljima.
Gleda filmove.
Još intenzivnije vježba.
Uči kuhati.
Veseli se svitanju i jutarnjem pjevu ptica.
Čudi se sama sebi kakvim se nebitnim stvarima zamarala.
Slušamo je i ne vjerujemo što čujemo.
Uz svu našu podršku, Terezu je iz krize u mladoj odrasloj dobi izvuklo upravo ono za što smo se bojali da će je potpuno slomiti.
Maligna bolest.
Jer, nekada moraš osjetiti blizinu smrti da bi krenuo u novi život.
