“Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla postojati vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, ma kako teško ono bilo.”
Ivo Andrić
Jedna je od najčešćih riječi koje koristimo u svakodnevnom životu.
Poznata je svakom čovjeku.
Jedni je se drže, drugi kažu da ih je zauvijek napustila.
Ali uvijek je tu negdje.
Nada.
Snažna.
Iracionalna.
Za neke potpuno besmislena.
Emocija koja nam daje do znanja da bi moglo biti dobro.
Nema onoga tko je nije osjetio.
Tko je ne poznaje.
Utkana je u naše biće.
Zašto nam toliko treba?
Upravo zbog toga što predstavlja nešto pozitivno unatoč svim realnim parametrima.
Jer za sobom vuče snagu, volju i optimizam.
Potiče nas na konstruktivno djelovanje.
Pomaže da izdržimo i ono najteže.
Neki je doslovno smatraju dijelom naše ličnosti, a neki posljedicom raznih iskustava u životu.
Koliko na svijetu ima ljudi, toliko ima i nadanja.
Neki nadu vežu uz vjeru, molitvu, višu silu, višu pravdu.
Uz želju za svjetlijom budućnošću.
I želju za promjenama.
Kažu da je nada nešto što najviše osjete optimisti.
A ujedno i nešto što posjeduju čak i pesimisti.
I upravo to je čini toliko posebnom.
Kreće s nama na životni put od samog djetinjstva.
Teška djetinjstva ljudi koji su kasnije u životu uspjeli prepuna su nade.
Nada povezuje našu prošlost, sadašnjost i budućnost.
Važno je sagledati i čemu se kroz život najčešće nadamo.
Postoji nekoliko vrsta nada.
Prva je realistična.
Usko vezana uz stvarnost.
Nada u nešto što bi se zaista moglo dogoditi.
Druga je utopijska.
Ona je pak potpuna suprotnost.
Javlja se kada još ne možemo otpustiti nešto što je praktički neostvarivo.
Treća nada jest ona konkretna, a vezana je uz određeni težak životni događaj ili gubitak.
Imamo i tzv. transcendentalnu nadu (generalizirana nada kao dio pozitivnog životnog stava):
– ‘situacija će se na kraju razriješiti pozitivno, samo treba biti strpljiv’
– ‘sve će biti u redu’.
Kada nas nada napusti, u nas ulazi tuga.
Ništa.
Praznina.
Besmislenost.
Depresija.
Jer nada nam zaista daje razlog za sreću i onda kada ga možda nemamo.
A kad imamo razloga, s puno više snage i borbe, opiremo se mnogim olujama.
I svaka nova godina dočekuje se i slavi zbog nade.
Da će sljedeća biti bolja.
Uspješnija.
I ta nada nas, nakon što sat otkuca ponoć, isprati s veseljem u novi početak.
Maja Vukoja
Related posts
“Nisi sama – pitaj bez srama!” rubrika je razvijena početkom 2018. godine u sklopu projekta “Nisi sama – ideš s nama!”, a s ciljem pružanja online podrške osobama koje se liječe ili su se liječile od maligne bolesti i članovima njihovih obitelji.
Odmah upozoravamo da takva vrsta podrške nije i ne može biti zamjena za psihoterapiju.
Odgovorom na Vaše pitanje možemo Vam pomoći samo trenutačno, no ako se već duže vrijeme osjećate depresivno svakako bi bilo dobro da posjetite psihologa ili psihijatra i potražite pomoć.
Zašto smo odlučili uvesti baš ovakvu rubriku?
Najmanje jednom tjedno u inbox na Facebook stranici Nismo same stigne nam poruka žene koja nema podršku članova obitelji i prijatelja pa piše da je sama u bolesti. Često nam pišete i da ste tužne, anksiozne, da se sramite svog tijela, osjećate strah od povratka bolesti…
U sklopu našeg projekta ta i druga slična pitanja potpuno anonimno možete uputiti našoj stalnoj suradnici, psihijatrici Maji Vukoji.
U sklopu projekta psihijatrica Vukoja za Nismo same napisala je i 50-ak stručno/popularnih tekstova koje možete pročitati na našoj stranici.
Zahvaljujući potpori Ureda za zdravstvo Grada Zagreba, snimili smo i video poruke u kojima psihijatrica Vukoja odgovara na neka od vaših najčešćih pitanja. Svi video materijali dostupni su na našoj YouTube stranici.
Za Vaša smo pitanja uveli i poseban mail podrska@nismosame.com s kojega ćete dobiti odgovor na mail adresu koju ostavite u formularu.
Pitanja koja se ponavljaju, ili su od općeg interesa, bit će objavljena na našoj stranici s odgovorom psihijatrice u uopćenoj formi, bez Vaših osobnih podataka.
Samo hrabro naprijed, bez ikakvog srama postavite pitanje koje Vas muči!