“Život je borba, a neki su od borbe napravili život.“
Pajo Kanižaj
Pacijenti često naglašavaju da me zapaze po mom osmijehu.
“Doktorice, svaki puta kad dođem, vi se bez obzira na situaciju nasmiješite i to me umiri, pomislim da će sve biti u redu.”
Nekima od njih nije jasno kako tako vesela osoba može pisati tako tužne pjesme.
Njihova percepcija je, naime, potpuno kriva i polazi od idealizacije terapeuta ispod bijele kute.
Česta je pretpostavka da je život zdravstvenog radnika barem prosječan, ako ne i idiličan.
Oni koji spoznaju da smo i mi samo ljudi, i kakve smo životne drame prošli, čude se otkud nam optimizam i ljubav prema životu, otkud nam snage za boriti se sa životnim nedaćama i nesrećama i, uz sve to, još pomagati drugima da gledaju svijet ljepšim očima.
A mi se pitamo otkud njima pretpostavka da je sve tako jednostavno i lako?
Gotovo da nema čovjeka koji u životu nije poželio samo nestati…
….barem jednom, koji nije hipotetski pomislio, kako bi bilo najjednostavnije isključiti tu žicu priključenu na svu prokletu bol.
Lako je kad nas u životu krene, no kada dođu oni dani u kojima s jutarnjim buđenjem pomislimo da ništa nema smisao, ali ipak ustanemo s tog preznojenog i izgužvanog kreveta, umijemo iscrpljeno lice, obučemo se i izađemo u svijet, iako se osjećamo jadno i očajno, najčešće nismo svjesni toga da smo upravo tada najjači.
A u tome i jest smisao.
Taj čovjek ne želi prekinuti život, on želi prekinuti bol, ali ne vidi podnošljiviji način od toga da jednostavno nestane.
Mislimo da bol ne možemo podnijeti, pa je najjednostavnije nestati, jer ona drugačije nikada neće opadati u svom intenzitetu.
Lako je kad nas u životu krene, no kada dođu oni dani u kojima s jutarnjim buđenjem pomislimo da ništa nema smisao, ali ipak ustanemo s tog preznojenog i izgužvanog kreveta, umijemo iscrpljeno lice, obučemo se i izađemo u svijet, iako se osjećamo jadno i očajno, najčešće nismo svjesni toga da smo upravo tada najjači. Jer, prevladali smo nagone i želju za nestankom, opstali smo u tom danu pred nama, odradili smo ga, ostali smo…
Jeste li u takvim trenucima svjesni svoje snage i koliko je velika vaša pobjeda?
Jer, lako je živjeti kad nam se živi, ali treba živjeti i kad nam je najgore, dok bol ne postane manja. To, dušo, mogu samo najhrabriji.
I oni koji su došli do ruba i zastali, od njih ćete najviše naučiti o beskonačnosti.
Foto: snimila Maja Vukoja
