“Ono što smo jednom duboko uživali nikada ne možemo izgubiti.
Sve što volimo duboko postaje dio nas.”
Helen Keller
Gubitak je nešto s čime se suočavamo kroz cijeli život i čega nitko od nas nije pošteđen.
On ne mora značiti samo gubitak u vidu smrti. Emocionalni prekidi, preseljenja u druga mjesta, otkaz na radnom mjestu, gubitak zdravlja, odnosno pojava bolesti, i druge promjene u životu na koje se teško navikavamo znatno utječu na našu svakodnevicu.
Kako ćemo se nositi s gubicima, ovisi i o našoj ličnosti, dosadašnjim iskustvima i ostalim životnim okolnostima. Ipak, većini je najteže podnijeti gubitak voljene osobe.
Žalovanje je normalna i zdrava reakcija na gubitak!
Godine 1969. psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross navela je pet faza žalovanja. Do njih je došla na temelju brojnih proučavanja osjećaja pacijenata na samrti, da bi ih kasnije proširila na sve vrste gubitaka.
Prema Kübler-Ross proces žalovanja uključuje:
1. Poricanje – ‘Ovo se ne događa.’
Osoba je u stanju šoka, nije svjesna aktualne situacije, emocionalno nije u kontaktu sama sa sobom, odrađuje svaki dan koji slijedi bez puno unošenja sebe i svojih osjećaja.
2. Bijes – ‘Zašto se to događa? Tko je kriv?’
Dolazi do intenzivnog osjećaja ljutnje i frustriranosti koja može biti usmjerena na različite objekte (jer netko mora biti kriv) pa čak i ljutnja na samog sebe te na osobu koje više nema u našem životu.
3. Pogodba/pregovaranje – ‘Učinit ću bilo što, samo da se ovo ne dogodi.’
Pomalo postajemo svjesni situacije u kojoj se nalazimo, ali se ne možemo pomiriti s činjenicom da se ništa ne da promijeniti.
4. Depresija – ‘Prežalostan/prežalosna sam da bih bilo što učinio/učinila.’
Dolazi do tuge, plačljivosti, bezvoljnosti, osjećaja kako povratka nema, ali niti izlaza iz mračnog duševnog stanja.
5. Prihvaćanje – ‘U miru sam s onim što se događa.’
Neke boli nikada neće prestati, ali došli smo u fazu kada smo mirni sami sa sobom i drugima.
Spremni smo nastaviti sa svojim svakodnevnim aktivnostima.
U kliničkoj praksi imamo prilike vidjeti da kod pacijenata ove faze različito traju i da se ne događaju istim redoslijedom.
Najvažnije je, uz stručnu pomoć, imati podršku obitelji i prijatelja i prihvatiti stanje u kojem se nalazimo.
Važne činjenice o žalovanju:
- Osim što je prirodna reakcija na gubitak, žalovanje je poželjna reakcija koju duša i tijelo moraju proći da bi zaliječili rane.
- Svatko tuguje na svoj način. Možemo ukazivati na neke potrebne korekcije, ali ne možemo i ne smijemo utjecati na prirodan tijek žalovanja. Osobu koja žaluje treba pratiti u njezinom vlastitom tempu.
- Najveći su problem razdoblje depresije, tuge i oplakivanja, kao posljedica predugog zastoja u fazi poricanja, ljutnje ili bijesa, a događaju se kad osoba pati i ne funkcionira, a odgađa pravu fazu žalovanja.
Drugi izazov je kad ne možemo izaći iz ključne faze, sakrijemo se u vlastitoj tuzi i ne želimo kročiti u stvarni svijet te nastaviti živjeti. Tada su potrebne veće i intenzivnije intervencije stručnjaka. Uz depresivnu simptomatologiju, takve su osobe često radno disfunkcionalne, socijalno izolirane, a moguće su i sljedeće tegobe:
- – osjećaj iscrpljenosti
- – poremećaj spavanja uz noćne more
- – ubrzani otkucaji srca
- – osjećaj stezanja u grlu
- – teškoće pri gutanju
- – drhtavica
- – pritisak u želucu
- – mučnina, povraćanje
- – glavobolja
- – probadanje u prsima
- – gubitak apetita
- – osjećaj nedostatka zraka
- – pojačani osjećaj tjelesne boli
- – zimica ili valovi vrućine
- – osjetljivost na svjetlost ili zvukove
Gubitak nas suočava i sa strahom od samoće i vlastite smrti!
Važno je naglasiti da svi imamo pravo na bol, na trenutke samoće, trenutke u kojima ne želimo ljude oko sebe, trenutke u kojima se imamo pravo isplakati kad god osjetimo tu potrebu. No, isto tako moramo prepoznati kada emocionalna bol počinje narušavati naše zdravlje te dopustiti da nam se pomogne.
Preboljeti ne znači da nismo voljeli i patili.
Prebolijevanje nije negiranje ljubavi koja je postojala jer ta ljubav živi i dalje.
Prebolijevanje je pravo na naš vlastiti život.
Maja Vukoja
Related posts
“Nisi sama – pitaj bez srama!” rubrika je razvijena početkom 2018. godine u sklopu projekta “Nisi sama – ideš s nama!”, a s ciljem pružanja online podrške osobama koje se liječe ili su se liječile od maligne bolesti i članovima njihovih obitelji.
Odmah upozoravamo da takva vrsta podrške nije i ne može biti zamjena za psihoterapiju.
Odgovorom na Vaše pitanje možemo Vam pomoći samo trenutačno, no ako se već duže vrijeme osjećate depresivno svakako bi bilo dobro da posjetite psihologa ili psihijatra i potražite pomoć.
Zašto smo odlučili uvesti baš ovakvu rubriku?
Najmanje jednom tjedno u inbox na Facebook stranici Nismo same stigne nam poruka žene koja nema podršku članova obitelji i prijatelja pa piše da je sama u bolesti. Često nam pišete i da ste tužne, anksiozne, da se sramite svog tijela, osjećate strah od povratka bolesti…
U sklopu našeg projekta ta i druga slična pitanja potpuno anonimno možete uputiti našoj stalnoj suradnici, psihijatrici Maji Vukoji.
U sklopu projekta psihijatrica Vukoja za Nismo same napisala je i 50-ak stručno/popularnih tekstova koje možete pročitati na našoj stranici.
Zahvaljujući potpori Ureda za zdravstvo Grada Zagreba, snimili smo i video poruke u kojima psihijatrica Vukoja odgovara na neka od vaših najčešćih pitanja. Svi video materijali dostupni su na našoj YouTube stranici.
Za Vaša smo pitanja uveli i poseban mail [email protected] s kojega ćete dobiti odgovor na mail adresu koju ostavite u formularu.
Pitanja koja se ponavljaju, ili su od općeg interesa, bit će objavljena na našoj stranici s odgovorom psihijatrice u uopćenoj formi, bez Vaših osobnih podataka.
Samo hrabro naprijed, bez ikakvog srama postavite pitanje koje Vas muči!