Sve što sam o životu naučio može se svesti na tri riječi: „Život ide dalje.“
Robert Frost
“Nećemo se rukovati.” “Nećemo se ljubiti.”
Ove rečenice u posljednje vrijeme izgovaramo gotovo svakodnevno dragim rođacima, prijateljima, susjedima, pa i kad ih sretnemo nakon dugo vremena.
A zapravo nikada ih nismo htjeli zagrliti kao sada, kao ove godine, htjeli bismo ih grliti dugo i neprekidno.
Bilo bi divno izljubiti oca, brata, kao onda kad smo bili djeca. Bilo bi divno nasloniti se licem na očevo lice i plakati od sreće.
U takvim trenucima nerijetko se prisjetimo kroz što smo sve prošli posljednjih mjeseci i kako je divno što ponovno vidimo ljude koje volimo, a za koje nismo znali hoćemo li ih i kada vidjeti nakon svega.
Umjesto dugih zagrljaja, sada se samo kratko potapšemo i sjednemo na piće ili večeru.
Naručili smo različita, zanimljiva jela, ali nećemo isprobati ona s tuđeg tanjura kao što to inače činimo. Glavom nam odmah prostruji misao: „Rado bih probala, ali bolje da se suzdržim.”
Ipak, naša djeca se igraju.
Racionaliziramo da se djeca teže zaraze pa nam neće prenijeti tu već famoznu koronu.
A i kako zabraniti djeci da se igraju?
Možemo li zabraniti cvijetu da cvate, pticama da pjevaju?
Ipak, kada naiđe neki nepoznati dječak, pitamo se tko je on, odakle je došao, iz koje je zemlje. Predstavlja li on za nas opasnost?
A onda se počnemo loše osjećati jer u pitanju je dijete, jedno nevino stvorenje.
Zar smo na to spali? Kako je to moguće?
Na odmoru sam. Dan je grada u lokalnom mjestu, prvi puta nema velikih okupljanja, nema koncerata, pjesme do dugo u noć…
U redu je, bit će još prilike, godine su ispred nas…
Opet je razum stao u spašavanje smisla.
Ili, dogodi nam se da sretnemo dragu rođakinju koja živi blizu naše kuće. Oboljela je od karcinoma. Pitamo se smijemo li joj prići.
Ako joj priđemo, hoće li nas smatrati nesmotrenima? Hoće li ljudi misliti da nas nije briga za njezino zdravlje?
Ako joj pak ne priđemo, hoćemo li je povrijediti? Hoće li misliti da je obilježena, nevoljena, zaboravljena?
Sramežljivo joj mahnemo i čekamo njezinu reakciju.
Došla je, sunce joj sja u očima, ali udaljena je nekoliko metara. Jer to je tako. Novo doba. Ili nova epizoda?
Ovo je vrijeme platonskih ljubavi. Ljubavi na daljinu, ljubavi uz dezinficijense, pokrivena lica, skeptične poglede.
Vrijeme je ljubavi uz puno straha, opreza, sumnje, nevjerice.
Spremni smo na sve samo kako bismo opstali.
Život je težak, ali nitko ne želi tek tako umrijeti. Od nekog tamo bezveznog virusa nedovoljno čudnog imena koje se svima usjeklo pod kožu kao tetovaža.
No, virus je stvaran i dalje je tu, kao putnik koji neće dalje putovati, još jedan susjed koji neće odseliti.
Među nama je, nevidljiv je, a u isto vrijeme i glasan i nečujan.
I u novim okolnostima važno je da nas nevidljive ograde ne razdvoje, da se grlimo srcima i ljubimo očima.
Nema toga što čovjek ne može preoblikovati da bude ne samo podnošljivo, nego i vrijedno življenja.
Jer, najgore je prestati živjeti – samo kako bismo preživjeli.
