“Nismo znali da stvaramo uspomene. Samo smo znali da se zabavljamo.”
U razdoblju između blagdana Svih svetih i božićnih blagdana često prebiremo po sjećanjima.
Još kao mala djevojčica obožavala sam obiteljska i prijateljska druženja.
Najzanimljivije mi je bilo proučavati životne prostore drugih ljudi.
Najviše njihove fotografije.
Što sam starija, te fotografije dobivaju na većoj vrijednosti.
Pa se pitam: postajemo li s godinama sve više nostalgični, i zašto je tomu tako?
Sjećam se vremena kada sam bila dijete.
Okopavali smo zemlju za povrće, skupljali sijeno, hranili životinje, muzli krave…
Učili smo nizati duhan.
Brali smo grožđe.
Mrkom susjedu krali smo kruške iz vrta (njegove su bile najslađe) pa smo bježali dok je on vikao na sav glas gađajući nas sitnim kamenčićima.
Nije bilo organske i neorganske hrane.
Postojala je samo – hrana.
I sva je bila domaća.
Zimi se palila peć koja je noću obasjavala stropove kuće i širila osebujne mirise.
Izvana su se čula glasanja divljih ptica, a mjesec je sjao umjesto ulične rasvjete.
Snijeg je prekrivao zimu kao debeli sloj šlaga na torti.
Još su mi žive slike pravljenja anđela, snjegovića, promrzle ruke, crveni nosići, rolada od pekmeza, čaj od šipka za zagrijavanje…
Fotografije: Maja Vukoja, privatni album
Na more smo išli u starom Stojadinu koji je vozio 80 na sat, bez klime, sve nam je uvijek stalo u auto i bili smo bezbrižni.
Prve cigarete od kojih smo se davili, prvi gutljaji alkohola uz mučninu na omiljenom koncertu, prijateljstva, prvi poljupci, prva razočaranja, suze.
Upisi na fakultet, diplome, vjenčanja, snovi, nadanja… djeca.
I nekako te otme vrijeme, svaki dan odrađuješ, preživljavaš, pokušavaš sve stići.
Vidiš prve sijede vlasi, prve bore, dirnu te neke stare pjesme.
Uzimaš albume, danas ih malo imaš, sve je na mobitelu. Planiraš razviti fotografije, ali to se nikada dogodi.
Nemaš vremena.
A onda otkriješ djedove i bake na crno-bijelim fotografijama, a evo i tetke tamo iza ugla koja drži tvoju rođendansku tortu…
Sve su fotografije tada izgledale simpatično iste.
I shvatiš da si satkan na podlozi od prošlosti, tvoje baze, tvojih ljudi i mnogi od njih ti nedostaju.
I to je sasvim u redu.
Što smo stariji, sve je više predivnih uspomena iza nas koje nas čine onime što jesmo.
Zašto bježati od njih?
Zašto ne okupiti one koje vrijede?
Koje su još tu.
Zaustavi vrijeme.
Samo na tren.
Zagrli blatnjavo dijete u sebi.
Primi tu prošlost, zagrli ljubav, zagrli život.
Budi nostalgičan, budi ranjiv, nikada se ne skrivaj od sebe.
I od onoga što te učinilo onim što jesi.
Poljubi. Zagrli. Prihvati. Ne boj se.
Budi ljubav.
