Neke priče ne završe onako kao što smo se nadali te na nas ostavljaju velike posljedice i trajne ožiljke, ali nadu nikada ne treba gubiti
Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar
‘Ostani pozitivan’ rečenica je koju često čujemo, ali ponekad kroz teške i iscrpljujuće borbe nije lako ostati hrabar i optimističan.
Postoje brojna istraživanja o osjećaju bezizlaznosti i gubitku volje za životom unutar raznih bolesti i okolnosti, pa tako i kod malignih oboljenja.
Dugoročni stres, besciljnost i depresija bolesnika mogu dovesti u stanje u kojem osjeća kako više nema snage živjeti. Tema je to koja je u društvu još uvijek stigmatizirana.
Zapravo, stigmatizirajuće je bolovati od maligne bolesti, ali još je teže kada životne tegobe posljedično zahvate našu dušu.
O tome se ne govori.
A tu je zapravo unutar cijele priče pitanje nemoći koju svi ponekad osjetimo, i koju ne smijemo potiskivati, već moramo ići kroz nju.
Treba ići kroz bol. Uvijek je važno imati na umu samu osobnost bolesnika, obiteljsku povijest bolesti, eventualnu prethodnu depresiju prije nastalog karcinoma, vrstu karcinoma, tijek liječenja i životne okolnosti u kojima se bolesnik nalazi.
Do sada se pokazalo da se kod gubitka vitalnih nagona, pa tako i nagona za opstankom, obično radilo o metastatskim karcinomima s nepovoljnim prognozama te o disfunkcionalnim osobama koje su, uz sve poteškoće, trpjele i veliku tjelesnu bol. Naročito ako je od otkrivanja/početka bolesti prošlo pet i više godina.
Mlađe oboljele osobe pod većim su rizikom od psihičkog pogoršanja budući da bolest utječe na njihovu plodnost i radno funkcioniranje.
Određene specifičnosti i razlike mogle bi biti od pomoći u psihijatrijskom liječenju i prevenciji daljnjeg pogoršanja.Od posebne je važnosti prepoznati znakove kliničke depresije.
Tuga, bezvoljnost i besperspektivnost, nesanica, socijalna izolacija i manjak apetita koji traju tjednima upućuju na kliničku depresiju.
Simptomi koje posebno ističemo su:
- gubitak nade u ozdravljenje – što rezultira gubitkom želje za borbom;
- osjećaj beskorisnosti – kada sam život i naš udio u društvu gube na značenju;
- osjećaj krivnje – osjećamo da smo na teret okolini, posebice bližnjima, a taj osjećaj može doseći psihotičnu razinu – ‘ja sam kriv/ kriva zbog bolesti, bolest je došla jer ja to zaslužujem, kao kazna, ja sam loša osoba…’
Svako upadljivo psihičko pogoršanje mora se odmah prijaviti nadležnom onkologu ili psihijatru!
Važno je što ranije uvesti/ korigirati psihofarmakoterapiju te kombinacijom lijekova i psihoterapije pružiti podršku pacijentu, no uzeti u obzir i hospitalno liječenje!
U svemu je najvažnija suradnja onkologa i psihijatara/ psihologa te ‘pokrivanje’ onih osnovnih potreba kao što su:
san, redovita prehrana, tjelesne aktivnosti, u skladu s mogućnostima, i maksimalna redukcija boli.
Podrška prijatelja i obitelji u cijelom procesu čine veliki udio u oporavku i olakšavanju tegoba.
Osnova je svega: biti uz oboljeloga i do kraja mu davati nadu.
Neke priče ne završe onako kao što smo se nadali te na nas ostavljaju velike posljedice i trajne ožiljke, ali nadu nikada ne treba gubiti.
Za gubitak nade uvijek ima vremena!
Biti ‘čovjeku čovjek’ ponekad je najteže, a ujedno i najpotrebnije i najjednostavnije.
I srcu najbliže.
A onda je i sunčana strana ulice bliža da nas obasja svojom toplinom.
