O smislu i besmislu moje sise i njenim komparativnim prednostima

Pred kraj osnovne škole sve su cure već imale ženske obline. Ja sam bila kao dijete iz Biafre, skoro anoreksična. U 7. razredu imala sam 35 kilograma. Baka me iz očaja šopala krempitama. „Nek’ dijete nešto pojede.“ Sirupa „Pikovita“ (tada broj jedan kombinacija multivitamina za poticanje apetita) popila sam više nego svega ostalog zajedno. Ima odgođeni učinak, počinje djelovati u srednjim godinama, ne pretjerujete!

Bila sam ravna k’o daska i zvali su me „dvoleđna“. Rekli su da moram nositi bedž da se zna koja mi je prednja strana. Nisam se baš puno obazirala. Živjela sam u svom svijetu knjiga u kojem dobro najčešće pobjeđuje.

Pred početak srednje škole genetika je odradila svoje i ja sam bila mršavica, uskih, dječačkih bokova s grudima broj 5 (sve druge oznake za veličinu grudi su mi uvijek bile enigma).

I onda sam dobila novi nadimak – „dvoleđna“ je postala „mljekara“. Vršnjaci i radnici na skelama su gestikulirali i rukama pokazivali balone ispred svojih prsa kako bi opisali moje „balone“. Ja sam punkerica, ne zanimaju me sise. Ni ravne, ni baloni. Ali se nikada nisam grbavila da ih sakrijem. Ravno držanje ostalo mi je od nekoliko godina treniranja karatea.

I što da radim, ne piše mi na čelu da sam pametna, još uvijek sam mršavica i na meni se prvo vide grudi koje djelomično amortiziraju moj poveći nos i beskrajno nepoštivanje autoriteta. Tu su se pokazale kao korisne.

Za majice tipa Grunfovih s aktivističkim natpisima. Ne možeš omanut. Hodajući jumbo plakat.

Tiskala sam si majicu s napisom na grudima „NATO NA REFERENDUM“. Išli smo u posjet Stipi Mesiću, u to vrijeme predsjedniku države, koji unatoč svom „narodnjaštvu“ nije bio za to da narod odlučuje o ulasku u NATO. Sjedila sam nasuprot njemu na Pantovčaku. Rekao mi je da provociram. Jašta nego provociram. I on mene provocira, na više načina.

Kad sam govorila ljudima da su moje grudi zapravo introvertirane, nisu baš shvaćali što želim reći. Imala sam uvučene bradavice, od rođenja, i to potpuno. Što reći, tolike sise s točkicama od bradavica i još su uvučene. Iznenađenje za većinu frajera kojima sam ih pripustila. Lako za frajere, ali kako ću dijete dojiti? Tolike predispozicije, a dijete nema za što uhvatiti da sisa!

Dijete u trbuhu.

Doktori različiti kažu mi: „ Ma nema šanse da dojite.“

Ja se ne dam, ima da dojim. Samo najbolje za moje dijete. Pročitala sam svu literaturu, na nekoliko stranih jezika, nakupovala svu moguću aparaturu, sa svih strana svijeta, pumpe, nastavke i ostala pomagala (nešto mora upaliti) i spremna se, s torbom ratne opreme, uputila u bolnicu. Dijete sam rodila, moju prekrasnu kćer.

Stavili su je na mene, a ona me ‘ćopa‘ jadna posvuda i ne može povući. Sestre na Odjelu rekle su da još takav slučaj bradavica nisu imale, ali i one su se zainatile, vukle su, koristile vakum, pumpe, nastavke… gnječi, izvlači, plači, ne ide. Na kraju su odustale, sažaljivo me gledajući. Što ćete, nije išlo.

Dođem kući, duh mi nije pokoleban. Na krevetu sam na sve četiri. Uzdam se i u silu težu i sve ostale sile. Špricam si Oksitocin sprej u nos, muzem samu sebe na sve četiri, pola sata za 0,5 mililitara majčinog mlijeka koje kao najveće blago dajem svojoj kćeri. I nije mi žao. U bilježnicu registriram svaki mililitar koji je popila. Plačem na Rodinom telefonu za pomoć dojiljama, svaki dan dok mi ne istekne bon (nisam tada, na svu sreću, imala pretplatu).

Nakon dva mjeseca takvog izdajanja patronažna sestra me na rubu suza molila da prestanem. Jer, kad ne ide, ne ide. Teška srca, priznala sam poraz. Ali, ipak sam malo svaki dan uspjela, tješim se.

Fotografije /privatni album 

******

Dovoze me na krevetu u operacijsku salu. Svi prisutni se žale da je u sali opet jako hladno. Ja sam gola, u gaćicama, prekrivena zelenom, ofucanom plahtom. Nije mi hladno. Taman je. Pažljivo mi stavljaju ruke u utore, vežu ih i priključuju me na različite aparate. Crnokosa žena se nadvija iznad mene sa zelenim završetkom aparata koji će me uspavati. Govori mi kako mi daju prvo čisti kisik i da je to jako dobro za bore. Žena je draga i kaže kako uopće ne izgledam kao da imam 43 godine, najviše 33.

Kažem joj: „Hvala, jako ste ljubazni.“

 I znam da je samo jako ljubazna.

Kaže mi: „Razmišljajte o nekom lijepom mjestu, o tome ćete sanjati. Jeste zamislili?“

„Nisam“, kažem.

„Neobično ste mirni“, govori žena s aparatom, “Srčani ritam vam je pravilan. Jeste smislili Vaše lijepo mjesto?“

„Moja kćer“, kažem.

„Njen zagrljaj je najljepše mjesto na svijetu“ (to nisam izgovorila naglas).

„Koliko je stara Vaša kćer?“

Moram razmisliti (iz aparata više ne ide samo čisti kisik koji je dobar za bore, nego i nešto više).

„Uskoro će 10 godina.“

Osjećam da mi je jedna suza kapnula s lijeve strane. Pa jedna s desne. Onda još jedna s lijeve. Narkoza.

Nakon intenzivne dovoze me u sobu. Dobro sam. Gledam ispod brade, lijevo, pa desno. Lijevo je ravno, prazno. S desne strane moja velika desna sisa broj 5. Razlika je velika, unatoč tome što se desna razlila kao palačinka.

Praktično je imati tu prazninu. Nemaš rak (odnosno rakovu kućicu), ne znojiš se ispod nje, ne trese se dok hodaš, ne ide ti ispod pazuha, nije ti teška za kralježnicu, lakše ti je zakopčati košulju. Uvijek sam bila praktičan tip.

Pred otpust doktor dolazi na previjanje. Sve je uredno. Doktor, perfekcionist, napravio je i malu liposukciju sala od sise prema leđima. Da bude sve lijepo ravno. Divan je, na sve misli, estetičar. Tri puta me molio da stavim silikone.

 „Doktore, ne mogu, vadite mi ekspander, neću ništa.“

Sad samo trebam naći nekoga tko ima fetiš na praznine s ožiljkom i jednom povelikom sisom. Možda neki zaljubljenik Star Treka, Klingonaca, ili nešto slično. Valjda će se negdje naći i takav čudak čija estetika nije ovozemaljska. Prostrani su kvadranti u Federaciji.

Ne mogu reći da je nisam voljela. To ne, jesam, stvarno, bila mi je draga. Ali više sam voljela moj vrat ‘a la Modigliani’, ili moju lijevu podignutu obrvu koja je svima davala do znanja: da se nisi usudio/usudila.

Njena komparativna prednost? Hmmm, u tih nekoliko situacija aktivizma s natpisima ili površnih muško-ženskih situacija – pa mogla sam i bez njih.

Smisao moje sise? 

Dvoleđna, mljekara, frajeri, baloni, jumbo plakat, muke po izdajanju, kućica za rak…

… 16 kemoterapija, 28 zračenja, 15 pametnih lijekova, 2 operacije.

Jel’ to bitno? Meni nije.

Bitno je što duže biti na najljepšem mjestu na svijetu, u zagrljaju moje kćeri.