Koliko tuge, boli, neprospavanih noći, neizvjesnosti i straha… Koliko ljubavi, smijeha, vedrine, nade, vjere…. Koliko borbe, srčanosti, hrabrosti, ustrajnosti… Škrinjica puna emocija koje se prelijevaju i ispisuju stihove naše pjesme…
Naša priča počela je u ožujku 2018. godine kada je moja majka, moja najbolja prijateljica, životni uzor i najveća fajterica, započela svoj trnovit put liječenja karcinoma dojke.
Možda se pitate zašto smatram da je priča „naša“. Zato što postoji ta snažna veza majke i djeteta, a ova naša neopisivo je snažna. Moja me je majka, usprkos teškim životnim prilikama, odlučila donijeti na svijet. Pružila mi je priliku da je upoznam i dala mi je tu čast da budem njezina treća i najmlađa kćer. Obasipala me je pažnjom, ljubavlju, nježnim dodirima, čuvala me od svih vjetrova i oluja i pratila me na mom životnom putu. Dizala se kada sam padala. Veselila se sa mnom. Ona je moja stijena, moj oslonac, duša duše moje…
Neopisivo je volim i zahvalna sam joj na životu i na svemu čemu me je naučila. Sve navedeno i sama sam nastojala biti mojoj majci i nadam se da sam u tome uspjela. Nadam se da sam je kroz njezinu životnu borbu uspjela voditi onako kao što je ona vodila mene tijekom mog odrastanja. Osjećala sam svaki ubod, svaku iglu, svaki treptaj duše moje majke… Bila sam uz nju svaku minutu, kroz sve dane njezinog liječenja.
S obzirom na veličinu tumora konzilij je odlučio započeti protokol neoadjuvantnog liječenja te su odredili 16 kemoterapija, a potom je učinjena modificirana radikalna mastektomija. Nakon oporavka uslijedilo je 25 zračenja te 13 aplikacija trastuzumaba.
Klinika za tumore postala nam je drugi dom u kojem smo proživljavale i lijepe i ružne trenutke, bolne i one manje bolne, uspone i padove, osmijehe i suze. Sati čekanja na preglede, kemoterapije, vađenje svih vrsta krvnih zrnaca. Sati iščekivanja nalaza. Sati straha i strepnje što ćemo i kako ćemo dalje. Sati provedeni na hodnicima gledajući te ranjene duše, ćelave glavice, male i velike, sivo-blijeda lica, sve te uplašene oči djevojaka i žena koje su sijale posebnim sjajem. Sjajem pobojanim bojama života i ljubavi… Sve su one željele život, željele su ljubav, željele su se vratiti kući, u zagrljaj svojih voljenih.
Na početku liječenja ja sam venula. Jednostavno se nisam mogla pomiriti s činjenicom da moja voljena majka ima karcinom. Bila sam ljuta, bijesna, zbunjena… Zašto, zašto sada, zašto uopće? Pa takva duša od žene zaslužila je mirno odmarati u mirovini, uživati, šetati, planinariti, plesati, pjevati, heklati, a ne dane provoditi u bolnici.
Fotografija: Martina Borovec privatni album
Žene koje su i same bile u ulozi pacijentica, doktori, medicinske sestre, medicinsko osoblje, svi zajedno postali su naši najbolji prijatelji i partneri u našoj najvećoj borbi – borbi za život. Na hodnicima Klinike za tumore učile smo, smijale se, razgovarale, putovale mislima u dane kada će sve ovo biti iza nas. Polagale smo ispite, kolokvije, stekle nekoliko formalnih diploma. Ali nekako si pripisujem zasluge za onu najveću diplomu: ŽIVOT! Jer, kao i sve ostale duše, i mi smo samo željele živjeti. Željele smo ono srce koje kuca jako, jače, najjače, na svaki stih naše pjesme.
Toliko sam bila fascinirana hrabrošću, voljom i upornošću svih tih djevojaka, žena, fajterica, a najviše hrabrošću svoje majke koja se nije predavala niti u jednom trenutku. Nije dozvolila bolesti da je pobijedi. Nije dozvolila da je bolest zaokupira, da joj definira njezinu bit, njezin život. Ta volja bila je veća od planina i šira od mora. To je, kako ona sama kaže, bila „samo faza u mome životu i proći će“… Sve će to proći…“
Toliko me je inspirirala, i toliko su me inspirirale, da sam svoj diplomski rad posvetila temi psihološke potpore za vrijeme liječenja, i nakon liječenja, i to s pravnog aspekta, naglašavajući važnost civilnog društva u segmentu zdravstva, posebice onkoloških stanja. Sve misli i htijenja, koja su prvenstveno bila usmjerena prema boljem i kvalitetnijem životu onkoloških pacijenata, pretočila sam na papir. Diplomski rad najvažniji je rad u životu svakog studenta jer označava kraj formalnog obrazovanja i šlag je na torti koju si radio godinama. Godine učenja, truda, volje, upornosti. No to za mene nije bio samo kraj formalnog obrazovanja već početak jedne divne priče i suradnje s predivnim ženama iz udruga Sve za Nju i Nismo same… Priče koju živim i danas, i kojom nastojim i sama inspirirati i potaknuti druge žene na preventivne preglede. Priče u kojoj nastojim biti podrška ne samo mojoj majci već svim majkama.
Danas je moja majka dobro, redovito odlazi na kontrolne preglede, uzima terapiju i uživa u umirovljeničkim danima. Bravo majko moja draga, ponosna sam na tebe do neba! Ponosna sam na sve fajterice ovoga svijeta. Sve su to izvanredne žene i osobe koje posjeduju vanzemaljsku snagu. Žene heroji koje pomiču granice… granice boli, izdržljivosti, života…
Iznimna mi je čast bila za vrijeme „naše priče“ upoznati sve te divne duše, žene, majke, bake, kćerke, tete… U bolnici, na pregledima, u našim udrugama, upoznale smo predivne žene i stekle brojna prijateljstva. Neke od njih više nisu s nama. Ovdje moram spomenuti svoju dragu prijateljicu Korinu, svoju Snjeguljicu koju sam upoznala na Klinici za tumore. Moja divna Korina, moj anđeo. Dobila je krila i poletjela poput grlice… Voljela je grlice… Rekla je da su predivne… S velikom željom iščekivala je moj rad, veselila mu se. Imala je toliko planova, ali moj rad nije uspjela pročitati. No, ja sam joj ga pročitala prije obrane. Nasmiješila se tamo gore s oblaka i rekla: „Mala super ti je to, rasturi!“ Mojoj majci i meni zauvijek će ostati u srcu, zauvijek će biti dijelom „naše priče“ i stihova „naše pjesme“.
A nas dvje’ … Nas dvje’ naučile smo puno toga. Prije svega da se život sastoji od sitnica, sitnica koje život čine vrijednim življenja i divljenja. Naučile smo i da nam je svaki dan promocija; svaka kava, šetnja, kino ili kazalište nama je promocija. Neizvjesnost i strah pretvorile smo u sreću i ljubav.
I na kraju smo izašle kao pobjednice!
Danas je moja majka dobro, redovito odlazi na kontrolne preglede, uzima terapiju i uživa u umirovljeničkim danima. Bravo majko moja draga, ponosna sam na tebe do neba! Ponosna sam na sve fajterice ovoga svijeta. Sve su to izvanredne žene i osobe koje posjeduju vanzemaljsku snagu. Žene heroji koje pomiču granice… granice boli, izdržljivosti, života…
Posebna zahvala našim udrugama na predanom radu i svesrdnoj pomoći koju su nam pružale tijekom teških dana. Hvala vam od srca. Hvala vam na svakoj potpori i lijepoj riječi. Hvala vam što ste me potaknule da se i sama krenem baviti volontiranjem i humanitarnim radom jer zaista nema veće ljubavi i radosti od pomaganja svome bližnjem i svojoj zajednici.
Odmakom vremena čovjek shvati da je previše dragocjenog vremena posvećivao nebitnim stvarima i pogrešnim ljudima. Upravo te ovakve situacije tjeraju da napraviš veliko pospremanje života. Tako je moja majka posložila svoje prioritete, vratila je balans u svoje tijelo i sebe stavila na prvo mjesto. I što je najvažnije, naučile smo ne zamarati se tuđim mišljenjima. Danas samo slijedimo svoje snove. Danas živimo autentično i slobodno, ispunjene životnom radošću i pjesmom. Svaki dan napišemo pokoji stih i nadam se da ćemo ih pisati još godinama. Da, pisat ćemo ih još godinama… Jer, „naš je život naša pjesma“.
