Počinjem svoju priču peti dan nakon što sam završila sa sedmom kemoterapijom, s mukom, nemoći i svim nuspojavama koje ona nosi. Ali, sretna sam. Znam da čudno zvuči, no doista sam sretna. Sretna sam jer sam živa.

 

Još sam sretnija zbog toga što sam voljena, i na tome svaki dan zahvaljujem Bogu. Toliko me promijenila ova bolest da vam to ne mogu objasniti. Naravno, na pozitivno. Vjerujem ipak da me svi oni koji su prošli ili prolaze isti put dobro razumiju. Uglavnom, u veljači 2016. kolabirala sam i završila u bolnici zbog anemije i iscrpljenosti. Znala sam da s mojim tijelom nešto nije u redu i da se nešto s njim događa, ali jednostavno čekala sam da suprugu, koji je šest mjeseci ranije imao moždani udar, bude bolje. U bolnici su mi napravili kiretažu, a na patološki sam nalaz čekala mjesec dana. I sad čujem riječi moje kume koja je medicinska sestra na ginekologiji kako mi govori: – Morat će sve ići van. Histerektomija je neizbježna.

Odmah sam pomislila „Ne može to! Pa ja nemam djece. Imam 36 godina i ne mogu se pomiriti s tim da nikada neću imati djecu.“ Bože, koliko se emocija u meni tada pomiješalo….

Operacija je zakazana za 9. lipanj 2016., a operirana sam u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru. Imala sam veliku sreću što su me operirali dr. Dragan Soldo iz Mostara i prof. dr. Herman Haller iz Rijeke, dva divna liječnika i profesionalca. Objasnili su mi sve kroz što ću proći i što me čeka, no isto tako rekli su da je moj život najvažniji, bez obzira na sve. Operacija je trajala čak devet sati. Kad sam se probudila na intenzivnoj njezi imala sam osjećaj da u meni samo kuca srce. Osjećala sam se kao da su mi izvađeni svi organi, toliko me je sve boljelo. Brzo sam se oporavila i izašla iz bolnice, ali konce sam skinula tek nakon 40 dana. Imala sam 36 kopči. Izvađeni su mi maternica, jajnici, slijepo crijevo i jedan dio želuca. Nakon drugog patološkog nalaza moja dijagnoza glasi: ca endometrija (G3) invazija više od 2/3 debljine stijenke uterusa, zahvaćeni limfni čvorovi 5/19. Bez obzira na moju dijagnozu, i dalje ne znam ništa o raku osim onoga što ‘proguglam’,  pa na kraju ne znam imam li rak ili neku desetu bolest. Moje je liječenje kemoterapijom trebalo početi u kolovozu 2016., ali CT nalaz pokazao je metastaze na plućima pa me onkolog poslao na bronhoskopiju i PET/CT koji se radi u Sarajevu. I PET/CT potvrdio je metastaze, tako da sam s kemoterapijom krenula tek u prosincu. Svaka moja kemoterapija traje najmanje pet do šest sati. Prvi susret s onkološkom sobom i svim tim ženama za mene je bio strašan. No, nakon pola sata provedenih na odjelu shvatila sam da su neke od žena i mlađe od mene. Puna soba žena koje se kikoću, a ja sva pogubljena. „O Bože, kako se mogu smijati?“, pomislila sam. A onda sam s vremenom i sama shvatila da rak nije kraj, niti je mrak, već da je to bolest kao i svaka druga. Važno je samo pristupiti joj na pozitivan način. U svemu tome jako su mi pomogle i moje suborčice – lavice – koje poštujem i volim, baš kao i vaš portal Nismo same. Od srca vam hvala na njemu!

Moje su se metastaze nakon pet kemoterapija povukle s pluća. Ne znam koliko ću još primiti terapija, no o tome ne želim ni razmišljati, niti želim znati što me sutra čeka. Svaki dan živim kao da nisam bolesna, kao da sam najzdravija žena. I na kraju, moram se zahvaliti mom suprugu bez čije potpore ne bih mogla izdržati sve kroz što sam prošla. Želim zahvaliti i mojoj najboljoj sestri, obitelji i prijateljima koji su čitavo vrijeme bili uz mene. Toliko od mene, idemo dalje!