Bio je 12. siječanj 2012. godine. Tuširala sam se i napipala kvržicu na desnoj dojci, odmah ispod pazuha. Tada sam imala 31 godinu. Bilo me strah, a moje je tijelo govorilo da je to rak dojke.

 

Pozvala sam supruga i rekla mu da sutra moram kod doktora jer mislim da imam rak. Pogledao me malo začuđeno. Rekao je da ćemo svakako otići na pregled, ali da on u to ne vjeruje. Otišli smo, a liječnik me poslao na biopsiju. Za dva dana su me zvali i potvrdili moju sumnju. Imam rak dojke, HER2 negativan. Tog mi se trenutka sve zacrnilo i izgubila sam osjećaje, snagu, volju, želju…

Oboje smo plakali. U suzama smo se vraćali kući našoj tada 2.5 godine staroj djevojčici Ivon. Stepenicu po stepenicu do stana skupljala sam snagu da dođem do nje u što normalnijem stanju.

 

 

Od siječnja do danas primila sam još dvije nove kemoterapije, a bila sam i na biopsiji jetre. Sve mogu izdržati. Mogu i više, još uvijek imam zagrljaje koji mi daju snagu!

 

 

nismo same

Žaklina Palfi / Foto privatna arhiva

 

Nikako nisam htjela da moje dijete išta osjeti. Suprug mi je obrisao suze i otvorio vrata. Malena je odmah dotrčala u naš zagrljaj (to nas troje obožavamo raditi). Ovoga puta zagrljaj je bio snažniji. Tog sam trenutka shvatila da se ne želim odreći tih zagrljaja i da će mi upravo naši zagrljaji biti velika podrška u liječenju. Nazvala sam roditelje koji su se odmah spakirali i krenuli prema Njemačkoj gdje živim posljednjih 10 godina. Počela je borba. Krenule su prve kemoterapije, prvi bolovi, slabosti, neprospavane noći, prva pitanja moje djevojčice…

 

 

S obje noge čvrsto na zemlji i vjerom u Boga išla sam dalje. Sljedila je operacija. Odstranili su mi pola dojke i izvadili 26 limfnih čvorova. Uslijedilo je zračenje. Prvi nalazi bili su u redu, drugi isto tako. Nakon godinu dana uslijedio je novi šok. Pojavile su se metastaze na kostima. Ponovo snimanja, skupljanje snage… Liječnicu su odredili terapiju injekcijama koje primam jednom mjesečno. Uz to, uzimam hormonsku terapiju. Kad su bolovi bili jači zahvaćena su mi mjesta zračili u ciklusima od deset terapija. Nakon nekoliko mjeseci bolest se prestala širiti i bila sam stabilno. Za moju snagu i hrabrost zaslužni su moja djevojčica, suprug, roditelji, obitelj, prijatelji. Malo je reći hvala im na svemu.

No, moj “kolega”, kako ga zovem, nije tu stao. Nakon tri godine pojavio se na plućima i jetri. Ponovo skupljam snagu u onim divnim zagrljajima, u pričama s dragim osobama i krećem s novom kemoterapijom. Nakon nje, metastaze su se smanjile i opet sam dobila hormonsku terapiju. Poslali me i na genetsko testiranje budući da je moja mama prije 13 godina bolovala od raka vrata maternice, ali se snagom i voljom izborila s bolešću. Test je pokazao da moj rak nije nasljedan. Pomislila sam “tko slučajno dođe, slučajno će i otići!” Neovisno o vremenu koje je potrebno za izlječenje, ja znam da će otići!

 

 

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta. Ne govorim o brojevima i ciklusima jer bih morala izvaditi sve papire kako bih vam mogla točno opisati tijek bolesti. Ne znam više ni sama koliko sam puta primila kemoterapiju. Ali bilo ih je, o da! No, ne opterećujem se time. Nisu toliko bitni brojevi koliko moja snaga u zagrljajima koje ću radije brojati.

Zanimljivo je da mi tijekom liječenja nikada do kraja nije otpala kosa pa me u bolnici i danas zovu ‘čudo malo’.

Kako je moja djevojčica rasla, njezina su pitanja postajala sve ozbiljnija. Na sve sam bila spremna. Iako sam uvijek gutala ‘knedle’ u grlu kada bi me ona nešto pitala. Premda je dio mene govorio da joj želim sve prešutjeti, nisam to učinila jer djeca su pametna. I uvijek sam imala na pameti to kako bi mogla nešto čuti ili doživjeti i na svoj si način protumačiti, što nikako ne bi bilo dobro. Moji su odgovori uvijek bili u skladu s njezinim godinama.

U siječnju ove godine bilo je punih šest godina moje borbe s “kolegom”. Liječnici su mi u tom period promijenili još četiri kemoterapije, jer “kolega” malo raste pa se malo povlači. Od siječnja do danas primila sam još dvije nove kemoterapije, a bila sam i na biopsiji jetre. Sve mogu izdržati. Mogu i više, još uvijek imam zagrljaje koji mi daju snagu!