Dan kada sam operirana nikada neću zaboraviti. Poruke su počele stizati večer prije i od ranoga jutra, tako da sam već u 7 sati ujutro imala pun inbox. To je nešto što me ohrabrilo i dalo mi snage za dalje. I, naravno, moj suprug, moja najveća podrška. Ne znam što bih bez njega i kako bih to sve izgurala sama. Nije propustio ni jedan sastanak u bolnici, iako je radio i bio u gužvi na poslu. I na dan operacije čekao je sa mnom od 9 sati ujutro da dođem na red za operaciju i nasmijavao me cijelo vrijeme kako bih zaboravila što me čeka. Pa ipak, koliko god da sam bila snažna i spremna, rasplakala sam se od straha dok su me vozili u operacijsku dvoranu i pripremali za operaciju. Na svu sreću narkoza je djelovala tako brzo da sam zaspala nakon što je kirurg ušao u dvoranu. Probudili su me tri sata kasnije i jedino čega se sjećam je to da sam bila gladna kao vuk i da sam u tom trenutku mogla pojesti vola. Jedva sam čekala da me vrate u sobu i posluže mi večeru. Dok su me doveli do sobe suprug je već bio tamo, priznao mi je da mu je to bilo najduljih tri sata u životu i da se jako bojao, ali mi nije htio pokazati koliko ga je bilo strah.
Prespavala sam samo jednu noć u bolnici, u sobi s još troje pacijenata i to miješanog sastava. U Nizozemskoj se, naime, ne odvajaju muškarci od žena u sobama, a boravak u bolnici skraćuje se na najmanju moguću mjeru. Ujutro mi je u posjet došla i moja MammaCare sestra da me pozdravi i provjeri kako sam. S obzirom na to da sam bila pod morfijem, prvih 24 sata nakon operacije nisam osjećala bol, ali već drugi dan nakon povratka kući osjetila sam strašnu bol u desnoj dojci. Ne shvaćam ni dandanas kako i zašto se žene odluče na estetsko povećanje i operaciju dojki????
Ja sam četiri dana nakon operacije imala takve bolove da sam se bojala pomaknuti, stalno sam ležala u istom položaju samo da ne osjetim tu odvratnu bol. A najgore je bilo to što sam imala dren koji je skupljao tekućinu iz dojke u bocu koju sam svuda nosila sa sobom, na wc, u tuš, u krevet…
“Taj 20. rujna slavim kao drugi rođendan! Sjećam se kako sam skakala od sreće kada sam čula da niti jedan drugi organ nije zahvaćen i da je sve u redu, a povišene je vrijednosti vjerojatno uzrokovala tableta protiv menstrualnih bolova.”
Sam oporavak od operacije tekao je vrlo brzo i dobro i bolove je definitivno umanjila činjenica da sam nosila profesionalni sportski grudnjak koji su mi preporučili u bolnici. Nosila sam ga gotovo tri mjeseca nakon operacije i dandanas ga povremeno obučem kada osjetim napetost mišića u desnoj dojci. I, naravno, pomogle su mi kapi CBD ulja koje se u Nizozemskoj sasvim legalno koristiti i izdaje se na recept u ljekarnama ili se kupuju u famoznim coffee shopovima. Suprug i ja odlučili smo se za drugu varijantu iz čiste znatiželje i nakon što smo konzultirali liječnike. Stvar je u tome da ulje konoplje olabavi mišiće i tijelo jednostavno nije toliko u grču pa rana ne boli tako jako.
Dva tjedna nakon operacije išli smo na razgovor s doktorom o rezultatima analize tumora i tkiva koja je pokazala da su stanice raka metastazirale u područje pazuha. To je za mene bio novi šok i jako sam se prestrašila. Metastaze????? Počela sam plakati kao malo dijete i jedino što sam tada mislila bilo je da ću umrijeti. Kod kuće su uvijek svi pričali o tome da kada su u pitanju metastaze osoba definitivno umire, jer je tada rak neizlječiv. Nikada prije nisam ulazila u detalje što zapravo znači pojam metastaze i nisam imala pojma da se mjeri u milimetrima i da se gradira na mikro i makro metastaze, ovisno o veličini i ovisno koji dio tijela je zahvaćen.
Sjećam se tog 25. kolovoza 2015., baš kao i svih drugih datuma vezanih uz dijagnozu. Kirurg je bio vrlo smiren i objasnio nam je da su, s obzirom na to da se radi o metastazama samo u području pazušnih limfnih žlijezda (odnosno aksile), kemoterapija i zračenje preventivna mjera kako bi se tumorske stanice uništile i spriječilo njihovo daljnje širenje po tijelu.
Već dva dana nakon rezultata analize pozvana sam u bolnicu na razgovor i upoznavanje s onkologinjom koja me nadzirala tijekom cijele kemoterapije. Dodijeljena mi je i onko medicinska sestra koja nam je zajedno s doktoricom dva sata objašnjavala cijeli postupak liječenja. Priprema za kemoterapiju me opet iznenadila, jednostavno nisam mogla vjerovati da se pacijenti tako tretiraju u bolnici. Određeno mi je osam kemoterapija u ciklusima od 14 dana. Objasnili su mi da ću dobiti dvije vrste lijeka, u trajanju od četiri ciklusa svaki. Čak su mi rekli i doze koliko ću primati čega i da postoji velika vjerojatnost da ću mokriti crveno i, naravno, da ću izgubiti SVU kosu već nakon druge kemoterapije te da će mi biti jako mučno. Istovremeno mi je objašnjeno i da imam pravo na periku koju mi pokriva osiguranje, čak su mi u bolnici preporučili specijalizirani dućan za perike u Haarlemu. Također, jasno su mi dali do znanja da će mi prva četiri ciklusa biti jako teška i da ću zbog pada imuniteta, koji je neminovan kao posljedica kemoterapije koja ubija i zdrave stanice u tijelu, morati primiti i četiri ciklusa injekcija za jačanje bijelih krvnih stanica. Taj bi mi lijek svaki dan nakon kemoterapije dostavljač donio na kućnu adresu, a poslijepodne bi dolazila medicinska sestra dati mi injekciju i provjeriti kako se osjećam. Također, prije svake kemoterapije vadili su mi krv, kako bi se vidjela krvna slika nakon kemoterapije i provjerilo jesam li spremna za novu dozu kemoterapije.
Pojasnili su mi i da ću kemoterapiju u prva četiri ciklusa primati u trajanju od sat i pol, dok će drugi ciklus trajati i do šest sati, pa ću ostajati u tzv. dnevnoj bolnici, ali će taj drugi lijek (bolje rečeno otrov) biti manje ‘’hardcore’’ od prvog ciklusa jer će mučnine biti blaže, no i dalje će biti bolan, osobito za kosti. Puno mi je značilo što su mi objasnili da se kemoterapija daje u ciklusima od 14 dana, jer toliko je potrebno tijelu da se oporavi od prve doze, te da se nakon svake kemoterapije čovjek obično loše osjeća tri do šest dana i onda opet krene na bolje. I tako je zaista i bilo. Taj sam drugi tjedan uvijek bila puno bolje i fizički i psihički, pa smo se u tom drugom tjednu pokušavali ponašati kao da sam zdrava. Odlazili bismo u šetnju, na kave, u dućane, na ručkove, druženja s prijateljima, pospremali smo kuću itd.
Prije svake kemoterapije dobila bih set tableta koje su mi trebale pomoći protiv mučnine te mi je onko sestra bila cijelo vrijeme na raspolaganju, mailom ili telefonom, kad god imam potrebu nešto pitati tijekom liječenja, baš kao i MammaCare sestra u prvom dijelu liječenja, odnosno tijekom priprema za operaciju.Također, rekli su mi da ću izgubiti menstruaciju i da bi, s obzirom na to da kemoterapija isušuje tijelo, bilo dobro da tijelo neprestano vlažim kremama. Naravno, upozorili su me da ću za vrijeme trajanja kemoterapije patiti od nesanice, ali i nakon završetka kemoterapije. Te nesanice su zaista bile grozne. Jedino što me uspijevalo pomalo smiriti bila je meditativna muzika. Uza sve te korisne informacije dali su nam do znanja i to da imamo pravo na besplatan parking u bolnici za vrijeme kemoterapije, ako dolazimo privatnim autom u bolnicu, a ako nemamo prijevoz imam pravo na taksi koji će me voziti na kemoterapije, a koji pokriva moja polica osiguranja.
Prva je kemoterapija bila zakazana za 23. rujna, a prva provjera krvi rađena je 15 dana prije toga. S obzirom na to da je nalaz krvi pokazivao previsoke vrijednosti u području jetre, odlučili su poslati me na PET/CT scan, jer ništa nisu željeli prepustiti slučaju, a i htjeli su provjeriti da nije možda još neki organ zahvaćen tumorskim stanicama. PET/CT uslijedio je u roku od tri do četiri dana. Naravno da su mi objasnili unaprijed kako to izgleda i da ću dobiti injekciju radioaktivnog materijala u tijelo te da će rezultati biti gotovi nakon par dana. Kako je to bio posljednji u nizu šokova koji su se zaredali u kratkom periodu, suprug i ja smo se dogovorili da ćemo otputovati na desetak dana i maknuti se od svih tih loših vijesti i stresa koji nas je snašao a ujedno i pripremiti za kemoterapiju i sve što uz to slijedi. Iako sam rezultate mogla dobiti u roku od tri do četiri dana, odlučili smo otići na Siciliju, maknuti se od svega i ne razmišljati o bolesti. I to je bila najbolja odluka koju smo mogli donijeti s obzirom na sve što je uslijedilo nakon toga.
Sjećam se kako je mama bila šokirana kada je vidjela bolnicu, jer tada je i ona došla na tri tjedna kako bi me njegovala nakon operacije. Na CT smo išle skupa jer nisam htjela da suprug baš svaki puta ide sa mnom i izostaje s posla, a na taksi sam ionako imala pravo po ‘’defaultu’’. Mama je, naravno, uljepšala te dane nakon operacije i zaista sam bila sretna što imam njih dvoje pored sebe, iako znam da je i njima bilo beskrajno teško prolaziti kroz sve to, njihova snaga i pomoć me cijelo vrijeme držala u pozitivnom duhu.
Rezultate PET/CT skena očekivala sam sa strahom, ali sam odlučila ne nazvati bolnicu već u dogovoru s onko sestrom čekati 20. rujna kada smo se trebali vratiti u Nizozemsku. Taj 20. rujna slavim kao drugi rođendan! Sjećam se kako sam skakala od sreće kada sam čula da niti jedan drugi organ nije zahvaćen i da je sve u redu, a povišene je vrijednosti vjerojatno uzrokovala tableta protiv menstrualnih bolova. Mojoj sreći taj dan nije bilo kraja. Već sutradan išla sam ponovo vaditi krv prije prve kemoterapije i dogovoreno je da prva kemoterapija bude 23. rujna u 9 sati ujutro. Dobivala sam kuvertu s uputnicom za vađenje krvi za svaku sljedeću kemoterapiju. Bila je u zelenoj kuverti i značila je da sam prije svih ostalih na redu za vađenje krvi u bolnici. Obično je bilo tako da ja još nisam objesila kaput na vješalicu, a sestra je već zvala moje ime. Nalazi su bili gotovi u roku od sat vremena i nakon toga sam imala razgovor s onkologinjom i onko sestrom, svaki puta prije kemoterapije kako bi me pitale kako sam i objasnile mi sljedeći ciklus.
Prilikom jednog vađenja krvi doživjela sam da je bila velika gužva u čekaonici, ali je na infopultu stajao veliki natpis uz ispriku pacijentima što će taj dan morati čekati dulje od 30 minuta. Pisalo je da se osoblje unaprijed ispričava na čekanju te da će poduzeti sve što je u njihovoj moći da se vrijeme čekanja smanji. Pored toga, po svim odjelima bolnice gdje se nalaze čekaonice starije gospođe u poodmaklim godinama (vjerojatno volonterke) pacijentima dijele čaj, kavu ili sokove, a ponekad čak i kekse. Još uvijek se tome ne mogu prestati čuditi, jednako kao što se nisam mogla prestati čuditi pristojnosti i susretljivosti doktora i medicinskih sestara i samom izgledu bolnice, čistoći i mirisima toaleta i čekaonica.
