Udruga Europa Donna Hrvatska od 2012. godine prikuplja novac za kupovinu aparata za intraoperacijsko zračenje koji bi se koristio u Klinici za tumore KBC-a „Sestre milosrdnice“ i ženama oboljelima od raka dojke omogućio jednokratno zračenje. Od potrebnih pet milijuna, u pet je godina prikupljeno tek 1,3 milijuna kuna, što znači da će, ovim tempom, trebati još barem petnaestak godina da se prikupi potreban novac! Predstojnik Klinike za tumore, prof. dr. sc. Danko Velimir Vrdoljak, davnih je godina, s još nekoliko kolega iz Hrvatske, bio u prvoj „rundi“ na edukaciji za operaciju s intraoperacijskim zračenjem u Europskom onkološkom centru u Milanu.
„Nadali smo se da ćemo još 2009., 2010. godine početi raditi s aparatom. A eto, čekamo već osmu godinu“, kaže nam prof. Vrdoljak i objašnjava zbog čega je uređaj za intraoperacijsko zračenje značajan u onkologiji te koje su njegove prednosti u odnosu na klasično zračenje.
Prije svega, ovaj bi aparat morale imati sve zdravstvene ustanove koje imaju velik broj pacijentica s karcinomom dojke. U Hrvatskoj imamo tri bolnice u kojima se liječi više od 80 posto svih bolesnica, a naši klinički bolnički centri mogu u cijelosti pokriti patologiju karcinoma dojke. Aparatom za intraoperacijsko zračenje dio bi pacijentica bio ozračen u jedan dan. Preciznije, nakon poštedne operacije cilj je zaštititi lokalno područje zračenjem kako ne bi došlo do lokalnih recidiva. Aparat o kojemu govorimo je zapravo mali, pokretni linearni akcelerator koji praktički ne zahtijeva nikakve dodatne zaštite, a koristi se u operacijskoj sali. Kirurg postavlja sondu na mjesto koje je potrebno ozračiti, zatim fizičar izračuna potrebnu dozu i provodi zračenje. I potom kirurg završava s operacijom. Procedura traje petnaestak minuta. Dakle, cjelokupna operacija ne bi bila dvostruko duža, gotovo se ništa ne gubi na operacijskom vremenu, a unutar operacije se u potpunosti rješava lokalno zbrinjavanje karcinoma dojke.
„Žena, kasnije, više ne mora na zračenje, a znamo da danas pacijentice 25 do 30 dana, svakodnevno, moraju dolaziti na zračenje, i to iz raznih krajeva Hrvatske. Osim toga, kada bi se smanjio broj pacijentica koje nakon operacije trebaju zračenje, na fiksnim linearnim akceleratorima otvaraju se mjesta za druge bolesnike, tako bi se lista čekanja automatski smanjila za onoliki broj bolesnica koje su ozračene za vrijeme operacije. Drugim riječima, na svaki fiksni linearni akcelerator dobili bismo određeni novi volumen pacijenata. Treba znati da se na jednom aparatu može dnevno ozračiti 50 pacijenata. To znači da 51. bolesnik i ostali moraju čekati svoja mjesta dok drugi završe sa zračenjem“, napominje prof. Vrdoljak.
Pojašnjava i to da aparat za intraoaperacijsko zračenje nije za baš svaku bolesnicu s rakom dojke. Ali jest, kaže, za ženu koja ima mali tumor koji je smješten lokalno u dojci s negativnom aksilom što čini 40 posto bolesnica. Pa zar nije golema stvar obaviti i intraoperacijsko zračenje kako ta žena ne bi kasnije morala na 30 zračenja? Kako ne bi morala šest tjedana, dakle mjesec i po dana, svaki dan, dolaziti u bolnicu. Ona je i mentalno disfunkcionalna, jer je svaki dan u bolnici, a čovjek koji dolazi u bolnicu je bolestan.
Jesmo li doista toliko siromašni da država ne može kupiti medicinski uređaj koji je toliko važan u onkologiji? Moramo li se oslanjati na donacije?
„Akcija Europa Donne je plemenita i hvalevrijedna, ali mislim da kupnju aparata treba rješavati država. Istina, pet milijuna kuna za jedan aparat nije malo novca, ali siguran sam da se uz racionalizaciju nekih drugih troškova može izdvojiti potreban novac. To više što se nitko ne želi odreći javnog i solidarnog zdravstva pa nam je i oprema važna i nužna. Mi danas imamo izvanredne aparate za zračenje kao i nove dijagnostičke metode, ali i o nabavci aparata za intraoperacijsko zračenje treba ozbiljno razmišljati. Ministar zdravstva je na jednoj nedavno održanoj zdravstvenoj tribini obećao da će Ministarstvo sudjelovati u kupovini aparata. Nadam se da će se to ostvariti i svi se tome veselimo“, kaže nam predstojnik Klinike za tumore KBC-a „Sestre milosrdnice“ te dodaje kako ne može misliti samo na svoju ustanovu.
Vrdoljak: “Nacionalnim koncenzusom trebalo bi odrediti da se onkološki bolesnici mogu liječiti samo u onkološkim centrima jer je preživljavanje 20 posto veće.”
„Ovdje operiramo tisuću karcinoma dojke godišnje, ali veliki broj bolesnica operira se i u KB „Dubrava“, isto tako i na Rebru kao i u Splitu, Rijeci, u Osijeku. Ne bih želio da dođe do nejednakosti. Jer, ako se i kupi aparat za Kliniku koju vodim otvara se pitanje nejednakog tretmana pacijentica koje se operiraju u drugim ustanovama. Stoga držim da bismo morali imati tri aparata za intraoperacijsko zračenje za tri zdravstvena centra koji imaju veliki broj karcinom dojke. Kao što sam rekao, mi imamo godišnje tisuću pacijentica, a još oko dvije tisuće žena operira se u drugim centrima. K tome, potencijalno, aparat se može se koristiti i u ginekologiji, kod tumora glave i vrata, čak i kod nekih dijelova debeloga crijeva. Uvjeren sam da na ovaj način treba razmišljati što, naravno, treba dogovoriti na višoj razini“, upozorava prof. Vrdoljak.
U posljednje se vrijeme puno govori i o tome da Hrvatska ima drugo najlošije preživljavanje od malignih bolesti u Europi. Što učiniti?
„Onkologija je multidisciplinarna. Svaki se pacijent mora prikazati multidisciplinarnom timu, to je od svega najvažnije. Ne može samo kirurg odlučivati što će biti s pacijentom, ne može to ni samo onkolog, ni samo radioterapeut. Odluka je zajednička, a za svakog se pojedinačnog bolesnika analizira što je za njega najbolje. Dokazano je da je u onkološkim centrima u kojima se radi multidisciplinarno preživljavanje od malignih bolesti bolje do 20 posto. To je znanstvena referenca. I nikada mi nije bilo jasno zbog čega kod nas dolazi do disperzije onkoloških bolesnika u mnoge bolnice, što nam također donosi lošije rezultate. Nacionalnim koncenzusom trebalo bi odrediti da se onkološki bolesnici mogu liječiti samo u onkološkim centrima jer je preživljavanje 20 posto veće. Imamo i znamo za stručne preporuke. Pravila u onkologiji su vrlo jasna, vrlo stroga, postoje protokoli od kojih se ne bi smjelo odstupiti. I to donosi najbolje rezultate i najduže preživljavanje. Dakle, ako kirurg nema 50 karcinoma dojke godišnje, to ne bi smio ni raditi. Ako kirurg nema 50 karcinoma debeloga crijeva godišnje, to ne bi smio raditi. Ili, ne može se karcinom pankreasa, kojih ima relativno malo, operirati u 15 ili 20 bolnica. Po meni je to vrlo jednostavno. Siguran sam da se cjelokupna onkologija u Hrvatskoj može zbrinuti u šest kliničkih bolničkih centara i dvije kliničke bolnice. Imamo vrhunske stručnjake i puno se toga može riješiti samo boljom organizacijom“, zaključio je prof. Vrdoljak.
