Možda sam trebala početi pisati puno prije, možda bi moj proces pročišćavanja od šoka dijagnoze raka dojke i svega što je uslijedilo nakon toga bio puno kraći. Možda. A možda je baš sada, gotovo godinu dana od završetka liječenja, pravi trenutak da ‘’izbacim’’ sve iz sebe. Možda će nekome pomoći, možda neće, možda će samo meni pomoći. Ma nije ni bitno. Obećala sam Ivani da ću joj pomoći u pokretanju internet stranice za pomoć ženama oboljelima od raka.
I premda u RH ima puno grupa, udruga, manifestacija koje promiču bolje uvjete za žene oboljele od raka dojke, možda baš moja priča zapne za oko nekome u višim slojevima našeg zdravstvenog imperija, možda neki doktor koji putuje svijetom po kongresima prepozna protokol o kojem se kod nas u RH može samo sanjati, možda neki novinar ili urednik odluči malo istražiti kako se to radi u inozemstvu. I opet možda….A možda se, kao što me uvjerava moja mama, ništa ne promijeni i možda će žene kad pročitaju moju priču biti još više frustrirane jer su od raka dojke oboljele baš u Hrvatskoj.
Pa dobro, zašto je moja priča tako posebna i po čemu se ja razlikujem od stotine drugih žena u RH koje su oboljele od raka dojke i prošle kroz horor operacije, kemoterapije, zračenja i svih ostalih nuspojava? Iako zvuči melodramatično, vjerujem da će se svi koji moju priču pročitaju do kraja složiti s izjavom ‘imala sam sreću u nesreći’, jer sam, naime, u nesreći koja me snašla bila te sreće da sam se liječila u inozemstvu. Moj cjelokupni medicinski tretman odrađen je u Nizozemskoj, u razvijenoj i uređenoj zemlji u kojoj je upotreba marihuane u medicinske svrhe legalna, u kojoj su gay brakovi normalna stvar i prostitutke imaju više prava od većine radnika u RH. I tu počinje moja priča.
Imam 38 godina, po profesiji sam pravnica. Do svoje 34. godine živjela sam klasični hrvatski ili bolje reći zagrebački život, posao, kuća i povremeno birtija. I, naravno, puno stresa i relativno nezdravog života uslijed kronične neispavanosti, premorenosti i konstantne napetosti i straha da nešto neću stići.
A onda sam 2013. godine, na nagovor tada još dečka, a sada supruga, odlučila odseliti iz Zagreba, iz moje prekrasne garsonijere, ostaviti mamu samu u velikoj kući u predgrađu, oprostiti se sa super društvenim životom koji sam vodila sa svojim curama, dati otkaz na poslu koji me je stresirao na najjače (ali mi je pružao dobru novčanu podlogu za lijep stil života i česta putovanja) i odseliti se u Nizozemsku, te u 35. godini život upisati poslijediplomski studij.
Mama je dobila slom živaca, ono tipa – kud te vrag nosi u inozemstvo, pa zašto si polagala pravosudni ako ti vani nije od koristi, tko normalan pušta dobar posao u RH i zašto ulupati to malo ušteđevine koju imaš na dodatno obrazovanje i nesigurnu budućnost??? Hmmm…mame…
I sama sam se pitala je li odluka bila pametna dok sam se pakirala i pisala oglas za iznajmljivanje stana te selila stvari natrag mami, u moju djevojačku sobu. Ali, već nakon prvog tjedna predavanja na fakultetu shvatila sam da nemam za čime žaliti i da je to savršena investicija u budućnost, u znanje, u novo iskustvo, u nove prijatelje, u novi, bolji život. I točno je tako bilo. O fakultetu, organizaciji, profesorima i općenito o sustavu obrazovanja, mogla bih napisati roman i poslati u Ministarstvo znanosti i obrazovanja da pročitaju kako obrazovni odnosno sveučilišni kurikulum izgleda u inozemstvu, ali to nije tema ove priče.
Tema je bolest, nažalost. I to bolest koja zapravo nije bolest. Jer, jedan dan si zdrav, a već drugi dan imaš dijagnozu i liječnici ti kažu da si bolestan, pa te stvarno sve što uslijedi nakon dijagnoze napravi bolesnim. Do tog si trenutka mislio kako si najzdravija osoba na svijetu, a onda shvatiš da je bolest u tebi, a da to nisi ni znao. Najsmješnije od svega je što se bez obzira na sve osjećaš cijelo vrijeme super zdravo u glavi i ništa ti nije jasno i ono kako mogu biti bolesna kad sam zdrava?
Pitala sam se i jesam li sama izazvala bolest, jesam li je svojim pretjeranim nerviranjem i frustracijama kako mogu bolje navela bolest da se aktivira, sama potaknula zdrave stanice u tijelu da se pretvore u maligne? Je l’ možda kriva hrana koju jedem? Cigarete? Stres u posljednjih pet godina? Smrt tate i najboljeg prijatelja? Stres na poslu? Ili sam jednostavno imala ‘bad luck’ kako to doktori kažu kad ne znaju što je i kako izazvalo rak?
No dobro, da se vratimo uvodu u moju priču. Taman što sam magistrirala, dobila posao i počela raditi, jedno nedjeljno poslijepodne dok smo gledali film i grickali štapiće nešto me zasvrbjelo na dojci. Bio je to štapić koji se odlomio i koji sam izvukla iz grudi i nekako slučajno napipala kvržicu s unutarnje strane dojke. Naravno da mi nije bilo ni na kraj pameti da pomislim da nešto nije u redu. Pogotovo zato što sam osam mjeseci ranije u Zagrebu bila na ultrazvuku dojki i nalazi su bili u redu. Ponekad se pitam je li ta doktorica uopće dobro pregledala moje grudi u onom polumraku, na onom željeznom krevetu iz 60-ih obloženom ljubičastim toalet-papirom koji grebe kožu, kao da dojke brišeš grubim šmirgl papirom, i je li uopće bila motivirana dobro ih pregledati s obzirom na uvjete u kojima radi? Ili ju jednostavno nije bilo briga, jer ima privatnu praksu popodne. Ili je ionako involvirana u neku kliničku studiju, pa ju nije briga za pacijente za koje ne prima novac.
Dva tjedna nakon što sam napipala kvržicu konačno sam na nagovor supruga odlučila dogovoriti pregled kod kućnog liječnika. Kao svaka prava Hrvatica, u strahu da zbog odlaska liječniku ne naljutim poslodavca, odgađala sam odlazak u bolnicu, iako je moja šefica bila normalna osoba, kao i ostali kolege na poslu. Bili su puni razumijevanja uvijek kada bih zatražila slobodan dan, kao i kad sam tražila da radim od kuće budući da sam putovala na relaciji Amsterdam-Utrecht, te svaki dan na putovanje gubila oko dva sata u jednom smjeru (iako je ‘’komjutanje’’ u Nizozemskoj normalna stvar i transport i javni prijevoz funkcioniraju manje-više besprijekorno, što je još jedna zanimljivost o kojoj bi se dalo pisati i poslati članak Ministarstvu prometa i veza). Radila sam, naime, full time (puno radno vrijeme) od ponedjeljka do petka, što u Nizozemskoj nije praksa, pogotovo ne za žene jer one rade tri do četiri dana u tjednu, a jedan od tih dana obavezno rade od kuće. Naravno, i o tome kako se radi u Nizozemskoj i kako se tretira radnika mogla bih napisati roman i poslati ga Ministarstvu rada i socijalne skrbi. Ali o tome malo kasnije.
Hmmm, đizs, već imam materijala za tri romana i tri ministarstva. Da, mogla bi se napraviti analiza strukture države kroz primjer moje bolesti i pokazati kako su sve stvari zapravo isprepletene i povezane i zavisne jedna o drugoj.
I tako sam, dva do tri tjedna nakon što sam napipala kvržicu, otišla liječnici opće prakse koja me je, naravno, odmah uputila u bolnicu, s obzirom na to da je i ona napipala kvržicu na mojoj desnoj dojci i da sam joj napomenula da u maminoj obitelji već postoji dijagnoza raka dojke sa smrtnim ishodom. I što ja napravim? Opet čekam još tri tjedna da se sve posloži kako bih u jednom danu mogla obaviti sto stvari, a sve kako ne bih prečesto izostajala s posla (iako to mojoj šefici uopće nije bio neki ‘bed’ jer se podrazumijeva da radnici imaju i privatni život). No dobro, sama sam si kriva što patim od PTSP-a iz hrvatskog radnog okruženja.
