Kada sam saznala da sam trudna nakon puno godina nadanja, nisam mogla sakriti suze radosnice. I tada kreće, mogu reći, moja agonija: povraćanje, bolovi u trbuhu, slabost, zatvor i anemija. Mislila sam da imam takvu trudnoću, sve ću podnijeti samo da trudnoću iznesem do kraja… Svi ti simptomi, tipični za trudnoću, poklopili su se sa simptomima raka debelog crijeva.
U 33. tjednu trudnoće na redovnom pregledu doktorica je otkrila da sam se počela otvarati i uputila me u bolnicu na održavanje trudnoće. Hajde, ako sam izdržala 33 tjedna, što je još koji tjedan u bolnici – tako sam razmišljala. Nakon četiri dana završila sam na hitnom carskom rezu.
Porod je prošao i Nora je rođena u 33+4 tjednu sa 1,490 grama i 42 cm. Nakon poroda, ona je svakim danom bila sve bolje i sve jača, a ja…
A ja sam taj dan dok sam još bila na intenzivnoj saznala da su mi našli tvorevinu na debelom crijevu. Doktori su je otkrili dok su me šivali nakon carskog reza. To saznanje me dotuklo. Prvo sve to s Norom i prijevremenim porodom, onda još i saznanje o tvorevini; od šoka mi je skočio tlak, sestre mi ga satima nisu mogle spustiti.
Tu kreće moja najveća borba u životu.
Nora na neonatologiji u inkubatoru, pandemija i nemogućnost da je uzmem u naručje… a ja s novootkrivenom tvorevinom. Nikome nisam rekla za to osim svom partneru, Norinom tati.
Nakon prvih nalaza poslije poroda, rendgen i CT pokazali su da nema metastaza, zakazana je kolonoskopija na kojoj je otkriveno da se radi o malignom tumoru na uzlaznom debelom crijevu. Operacija je zakazana točno mjesec dana nakon poroda.
Tada je došlo vrijeme da kažem roditeljima i bratu ovu groznu vijest, teže mi je bilo to njima reći nego spoznaja da imam rak.
Idem na operaciju…
Ja na abdominalnoj kirurgiji, Nora još uvijek na neonatologiji…
Strah od operacije i strah od smrti bio je neopisiv, ono vječito pitanje zašto baš ja?, zašto sad kad sam ostvarila sve svoje snove?, kad sam najpotrebnija svom djetetu, kad sam napokon našla muškarca svog života.
Nakon tjedan dana bolnice bila sam spremna za odlazak kući, a i Nora… izašle smo isti dan iz bolnice.
Nora na neonatologiji, u inkubatoru… pandemija i nemogućnost da je uzmem u naručje… ja u intenzivnoj s novootkrivenom tvorevinom. Nikome nisam rekla što se događa osim svom partneru, Norinom tati.
Svi ti ožiljci na trbuhu, plave ruke od vađenja krvi i braunila, podočnjaci… izgledala sam sama sebi kao Frankensteinova mlada.
Odstranjeno mi je 30 cm debelog crijeva i 21 cm tankog, desni jajnik i jajovod.
Uslijedila je kemoterapija, osam ciklusa… tek su me sedma i osma dokrajčile. Počeli su me boljeti zglobovi, mišići, vene su mi bile uništene, prsti na rukama i nogama utrnuli, zakopčati gumb na košulji bio je vrhunac nemoći…
Teško je ponekad, ali ne dam se, nadam se da ću biti i dalje zdrava i doživjeti starost sa svojim partnerom, vidjeti svoje dijete kako odrasta, polazi u školu, na fakultet, polaže vozački ispit, sve mi to daje snagu i volju za dalje.
Mogu plakati nad svojom sudbinom, ali mogu i dalje živjeti punim plućima, naravno biram ovo drugo.
Nakon svega moram priznati da sam se i sama promijenila, i to emocionalno. Sada su mi neke druge stvari u životu bitne, a neke su postale sasvim nebitne.
Svakih nekoliko mjeseci odlasci na kontrole donose i ponovni strah od povratka bolesti, zadala sam sebi zadatak da ne brinem dok ne trebam i do sad svaki put kad je bilo sve ok, pomislila sam: – OK, dobro si, sad možeš biti opuštena 4-5 mjeseci do sljedeće kontrole.
Vjerujte mi, morate tako, inače biste poludjeli od brige…
Fotografije: Mirela Požarko / privatni album
