Netko mi je rekao da je karcinom lijeve dojke „bolest emocija“. Ne znam je li to znanstveno dokazano, ali na prvu bih se složila s tom tvrdnjom.
Zovem se Edina i 2018. godine sam se suočila s dijagnozom raka dojke.
Do te godine moj je život bio prepun velikih stresova. Prvo rat pa propali brak. Bivši muž već godinama se ne javlja našem sinu, niti plaća alimentaciju. Godine 2012. doživjela sam smrt roditelja. Umrli su u roku od dva mjeseca.
Super se osjećam, puna sam elana, rak nije sigurno! Nisu mi otečeni limfni čvorovi, nema krvi iz bradavice, dojke su simetrične i normalnog izgleda. Kako sam samo grdno pogriješila!
S 40 godina odlazim na prvi ultrazvuk u životu. Mjesecima prije toga prebirala sam po internetu i tražila što bi to moglo biti u mojoj lijevoj dojci što rapidno raste i svaki dan je sve veće i veće…
Super se osjećam, puna sam elana, rak nije sigurno! Nisu mi otečeni limfni čvorovi, nema krvi iz bradavice, dojke su simetrične i normalnog izgleda. Kako sam samo grdno pogriješila!
Nakon konačno zakazanog pregleda, saznajem da situacija nije sjajna. Upućuju me da kroz nekoliko dana obavim magnetsku rezonancu i tu doznajem da imam karcinom veličine 6,9 centimetara. Za sada čak nije ni operabilan.
Prvo krećem s četiri ciklusa kemoterapije. Primam ih svakih 15 dana, da što prije dođemo do rezultata. Cilj je smanjiti karcinom za minimalno 30 posto. Nažalost, nakon dva mjeseca i ponovljenog magneta, nalaz pokazuje da se tumorska masa smanjila za otprilike samo 10 posto.
Nije sjajno, ali ipak slijedi operacija od koje mi je ostalo urezano u sjećanju kako koračam prema operacijskoj sali i plačem. Plačem kao nikad do tad, mislim da se netko mogao i poskliznuti na pločicama od mojih „krokodilskih suza“.
Nakon operacije, stiže nalaz… Zahvaćeno je 6/7 limfnih čvorova…
Kad vam život rastave na matematičke definicije i budućnost svedu na postotak, inspiraciju krenete pronalaziti u ljudima koji šire pozitivnu energiju i onima koji vam ulijevaju nadu.
„Moram nekako prijeći taj level, najteži do sada“, govorila sam sama sebi. Moj je sin tada imao 16 godina i samo mene na ovome svijetu. Nije fer da ostane sam.
Moja nada i pozitivna energija bila je moja onkologica, doktorica Inga Marijanović, a mostarsku onkologiju, na kojoj sam se liječila, nazvala sam „moja sigurna kuća“.
I još jedna „sitnica“ koja je odigrala veliku ulogu u tom periodu mog života – moja perika.
Bila je toliko lijepa da su me žene na ulici ili u dućanima pitale tko mi je frizer i koju boju koristim. To mi je davalo dodatnu dozu samopouzdanja, nekako sam se osjećala jačom u tom ringu i borbi s rakom. Ne možeš mi baš sve uzeti! Čak mi je ostalo i ono čega me je najviše bilo strah izgubiti: obrve i trepavice. Malo su se prorijedile, ali ipak su bile tu.
Foto: Edina Sabljić Hejub / privatni album
Nakon ukupno 16 kemoterapija i 25 zračenja nastavila sam s hormonskom terapijom, na koju sam se sada dobrim dijelom i navikla. Ništa više nije teško, živim od termina do termina, ali nekako sam svaki put sve mirnija i mirnija.
‘Moj’ rak došao je kao upozorenje da mnoge stvari koje sam do tada radila nisu bile ispravne. Nisam znala sebi ugoditi. Previše sam sebe davala, tako malo sam cijenila zdravlje.
Izgradila sam svoj mali idealni svijet i u njega ubacila ljude koji su bili tu za mene i uz mene kada mi je bilo najteže i više i ne razmišljam o tome da bi se bolest mogla vratiti.
‘Moj’ rak došao je kao upozorenje da mnoge stvari koje sam do tada radila nisu bile ispravne. Nisam znala sebi ugoditi. Previše sam sebe davala, tako malo sam cijenila zdravlje.
Danas živim nekako drugačije, nekako sve probleme lakše doživljavam i rješavam.
‘Moj’ rak moje je prokletstvo i moj blagoslov, moja doza samopouzdanja, moja doza pozitivne energije i moja motivacija da idem dalje.
Svaka godina od operacije još je jedan novi rođendan koji rado proslavljam s dragim ljudima, poput malog djeteta koje puše svjećice na torti…
