Živote dijelimo na sretne i nesretne, na uspješne i neuspješne, na milijun životnih minusa i pluseva. Naprasno sam s tim prestala tek kada sam dobila rak. Tada mi je moj život izgledao samo nesretan i pretužan. Nije bilo ničeg drugog osim crnila. 

A onda su se u tom posvemašnjem crnilu počeli pojavljivati oni. TRENUTCI! 

Trenutci sreće, trenutci ljubavi, trenutci životne radosti, razni trenutci. Bila sam ih bolno svjesna. Nezaustavljivo su se probijali kroz crnilo. Odbijala sam ih vidjeti, no oni se nisu dali. Plesali su oko mene, uvlačili me u svoju sreću, spajali se s mojom radošću i kada toga nisam bila svjesna. Život je prštao iz njih. Iako sam ih tada doživljavala kao nešto izvana, s vremenom sam počela uviđati da oni stanuju unutra, u nama.

Kada sam dobila dijagnozu crni bezdan nije bio ravan provaliji u koju sam upala. Nije bilo odgovora ni na jedno pitanje koje sam si iznova postavljala. Isključiva kakva jesam, u mom crno-bijelom svijetu zavladalo je samo crnilo. Kako više živjeti, čemu se radovati? Kakve male gluposti i tobožnje radosti. Čemu? To ne postoji u svijetu raka. U njemu to nije primjereno. 

Postojale su hrpe filmova i knjiga u kojima životnu pozornicu glavnih junaka obasja veliko svjetlo i u tom čarobnom trenutku oni razumiju cijeli život… E pa meni se to nije dogodilo. Zapravo, nisam sigurna da se ikome to dogodi na takav način. Ne znam. 

Ali meni, MENI su se ipak počeli događati trenutci u kojima je život trijumfirao. I polako sam ih postajala svjesna.

 

“Svaki novi dan nudi nam trenutke na izbor, trenutke koje možemo pretvoriti u zvjezdano gorivo za dane mraka i rasti iz njih u danima svjetla.”

 

Trenutak prvi: dan na samom početku dijagnoze kada sam trebala napraviti rendgen pluća, dan u kojem je već bilo previše loših vijesti od kojih nisam mogla disati. U panici smo otišli u najbliži Dom zdravlja. Dolazim do pulta, pitam za pregled, kaže mi frajer da moram čekati jer je gužva. Drhtavim glasom objašnjavam svoju situaciju u nadi da će mi dati raniji termin. I baš tada njemu iza leđa prolazi mladi tehničar s rendgena kako bi ostavio neke nalaze. Čuje me usput, okrene se i veli: “Ja ću vas primiti, samo me malo pričekajte, pa ćemo i nalaz riješiti danas.” U tom času mi se od olakšanja planina sa srca odronila tako glasno da sam mislila da su je svi u čekaonici čuli. Dođem na red i upita me kako sam, a ja se od te prijateljske, ljudske note u glasu i iskrenog interesa toliko rasplačem da sam mislila da će mi se i suze očitati na rendgenu. Mislila sam da je ovo samo još jedan dokaz za moju prebrzu smrt. A on, taj prekrasni mladi čovjek mi ispriča priču o svojoj majci koja ima istu dijagnozu i pri kraju je terapije i odlično je. I veli mi: “I vi ćete biti dobro, ne brinite!” Ta rečenica nekad tako zvuči kao floskula, ali u tom trenutku moje srce je svakim svojim djelićem znalo da je to istina. Izašla sam nasmiješena, odmorena i s dobrim nalazom. Nikad ga više nisam vidjela. Moj anđeo utjehe poslan u trenutku kad zaronite toliko duboko da nije vidljiva ni ona mikroskopska točkica svjetlosti iznad vas koja vam pokazuje put nazad.

 

Fotografije: Ratko Mavar, Zoran Kulušić Neral i privatni album 

Drugi trenutak je bila moja Klaudija, prijateljica koja je u to vrijeme ostala bez posla, ali je odlučila sa mnom čekati na kemoterapije. Taj proces je zamoran i fora izgleda samo u filmovima. Traje od jutra i puno je čekanja posvuda, terapija dugo traje. Ukupno pet do šest sati koje je Klaudija provodila sa mnom. Najbolji dio je bio taj što smo se stalno cerekale. Pucale smo od smijeha. Vrtjele smo stare filmove, prepričavale zgode s faksa, rješavale ljubavne zavrzlame, pričale viceve i umirale od smijeha. Sestre su uvijek znale kad smo nas dvije stigle. Nekada su nas drugi ljudi u čekaonici gledali puni prijekora, jer tko se još zabavlja na takvom mjestu? E, pa život se smije i s pravom se smije. Meni je to mjesto bilo više nego primjereno za smijeh i, dapače, i u njemu je ludiranje još potrebnije jer mrak i strah od smrti se jedino rastjeruju svjetlom života. Znam da sam ulazila na terapije kao da idem na večernji izlazak, zabavljena i opuštena. Klaudija je bila moj anđeo smijeha. 

 

Fotografije: Ratko Mavar, Zoran Kulušić Neral i privatni album 

Treći trenutak je bio kad su me moji dobri prijatelji Ivan i Filip odveli na jedrenje. Prije sam se bavila nizom sportova, većinom rekreativno, i većina je na neki način bila vezana uz vodu. Jedrenje je bio jedan od njih, i kako ga jako volim, njih su dvojica odlučili proslaviti moj napredak u liječenju povratkom moru. U ta četiri čarobna dana zapuhala je olujna bura. Mi smo joj srećom bili skoro pa izvan dometa, na samom repu. Puhalo je, pljuštalo, a naš veliki brod se nagnuo do prozora. Na jednom kormilu naš kapetan i prijatelj Toni, na drugom ja. I bura na refule. Od dolaska bolesti nisam se osjetila toliko živa, toliko spojena na izvor života. I zastrašujuće i predivno u isto vrijeme. Glavno jedro skraćeno, brod cvili, brzina od devet čvorova na refule. Ona i ja. Divlja priroda i probuđena snaga u meni. Priroda, moji prijatelji i ja slavili smo život zajedno. Moji anđeli avanture.

 

Fotografije: Ratko Mavar, Zoran Kulušić Neral i privatni album 

Četvrti trenutak je bila moja Nevena, prijateljica i liječnica. Iako nije imala veze s mojim liječenjem, ona je moja prva utjeha. Najviše pamtim onaj prvi trenutak kada sam se slomila. Nazvala sam je i ona je u istom času pustila sve, djecu, obveze, sjela u auto i preko cijelog grada došla me odvesti van i pružiti mi više od utješnog zagrljaja u kojem sam ridala od straha, nemoći, jada i očaja. Tu večer neću nikada zaboraviti. Iskoračila sam iz nje utješena, s novom snagom, vjerom i pogledom u svjetlo. Moj anđeo podrške.

 

Fotografije: Ratko Mavar, Zoran Kulušić Neral i privatni album 

Peti trenutak su ples i moja Petra. Došla mi je slučajno u život, ali zapravo s jako dobrim razlogom i probudila me. Dovela me doma, vratila me sebi. Unijela je veliku radost u moj život, spojila me sa samom sobom, i pokretom ga pretvorila u čaroliju. Ona i ples su mi otvorili neslućene unutarnje krajolike i što je najvažnije postali su dio mene na čemu sam im beskrajno zahvalna. Moji anđeli života.

Ali najveći od svih bio je Hrvoje, moj životni partner. Prvo jer je izabrao ostati, a drugo jer me nasmijavao, bodrio, držao za ruku, tješio, tisuću puta ponavljao iste stvari. Išao sa mnom kada mi je trebao, govorio mi da sam lijepa kad sam izgledala sve samo ne tako, bio moja stijena, živcirao me dajući mi osjećaj normale, vodio me ćelavu, ispikanu, malo napuhanu posvuda: na utakmice hokeja, u kino, po gradu, kod prijatelja, na tulume i koncerte, na more… Jednostavno, bio je sa mnom. Naprosto je bio prisutan, izvana i iznutra. Mislim da sam bila jedan iznimno kul pacijent, ali bih često imala trenutke raspadanja. Nekad dulje, nekad kraće. On me je tada skupljao i strpljivo slagao kao puzzle pa bi me gurnuo, kao barkicu, dalje od obale da nastavim ploviti. I čudio me nekad koliko je ustrajan, čak i onda kada bih ja sama od sebe pobjegla. I u najiskrenijim i u najgroznijim trenutcima on je bio uz mene. Uvijek je znao što treba reći. I što je još važnije, vjerovala bih mu. Ne može to svatko. Moj anđeo ljubavi.

Svaki od ovih trenutaka i mnoštvo drugih iznova su mi davali snagu. Nekad sam ih bila bolno svjesna, jer su mi se činili da su na različitim krajevima životnog spektra.  Ali ne, svi su bili dio magične životne slagalice. 

I na najmračnije nebo probije se svjetlost zvijezda, ili barem zvjezdane prašine, dovoljna za novi početak. I svaki novi dan nam nudi trenutke na izbor, trenutke koje možemo pretvoriti u zvjezdano gorivo za dane mraka i rasti iz njih u danima svjetla.

Moji trenutci, moji ljudi, su bili zvijezde na mome tamnom nebu. 

 

Fotografije: Ratko Mavar, Zoran Kulušić Neral i privatni album