Hrabra Goranka Perc (45) 30. kolovoza iz Zagreba je preko Madrida i Biarritza otputovala u Saint Jean Pored de Port, francuski gradić smješten u podnožju Pirineja, odakle je krenula u svoju misiju: propješačit će 800 kilometara dug Put svetog Jakova koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova.
Svoju hodnju Goranka je posvetila svim ženama oboljelima od raka, a razloge svoje odluke opisala je u priči koju smo objavili prije puta.
Gorankine zapise, doživljaje i fotografije s hodnje, svakodnevno objavljujemo na Facebook stranici Nismo same, a za one koji nas ne prate na Facebooku pripremili smo kratak pregled Gorankinog puta tijekom prvog tjedna hodnje.
Danas je nedjelja, 23. rujna, hrabra Goranka Perc hoda već punih 24 dana, a do cilja, grada Santiago de Compostele, ostalo joj je manje od 100 kilometara.
“Nemojte nikome pokloniti ni sekundu svog ogorčenja, ako ga osjećate… ne vrijedi… pretvorite to u ljubav za nekog sljedećeg tko će ući u vaš život.”
Goranka Perc / Nismo same
Svi mi koji iz dana u dan pratimo njezin put iznimno smo ponosni na Gorankin pothvat koji nam puno znači.
Posebno je bio emotivan devetnaesti dan njezinog hoda. Bio je 18. rujan kada je Goranka dosegnula još jedan važan cilj: osvojila je Cruz de Ferro koji se nalazi na oko 1500 metara nadmorske visine, a sastoji se od visokog drvenog stupa na kojem je postavljen željezni križ, u podnožju kojega se nalazi pet metara visoka hrpa kamenja. Običaj je da u podnožju križa hodočasnici polože kamenčić koji su donijeli od kuće i na taj se način simbolički riješe tereta.
Gora je umjesto kamena iz Zagreba ponijela bedž Nismo same. Taj iznimno emotivan trenutak koji je mnogima od nas izmamio suze na oči opisala je ovako:
“Za mene je trenutak dolaska na Cruz de Ferro bio jako važan. Ja sam položila bedž Nismo same koji sam ponijela od kuće. Meni to nije bilo samo traženje zaštite. Tim činom ja sam se na neki način željela oprostiti od svih naših boli, strahova i ružnih trenutaka. Za svaku od vas. Bila je to moja mala svečana ceremonija. Tamo je ostao i dio svake od vas.”
Dan kasnije Goranka nam je povjerila da što je bliže cilju sve više razmišlja o svojoj obitelji.
“Veselim se vidjeti sve, no najviše se veselim trenutku u kojem ću zagrliti sina Davida i supruga Tomislava”, otkrila je.
S nama je podijelila neke lijepe misli i osjećaje koje je izgradila u odnosima s ljudima koje je upoznala na svom putu. Tako nam ih je plastično opisala da smo stekli dojam da smo i mi osobno upoznali i Briana i Dionisia i Coena. I sva trojica su nam prirasli srcu, baš kao i Goranki.
U jednom trenutku Goranka je poželjela hodati sama. Taj dan došao je 19. rujna.
“Čitav sam dan hodala sama i uživala u svojim mislima te zvucima prirode”, napisala nam je.
Dok je hodala razmišljala je o ljudima koje je srela putem, a to ju je razmišljanje potaknulo na razmišljanje o ljudima koji su prolazili kroz njezin život.
“Puno ih je prošlo i to se može usporediti sa životima bilo koga od vas. Neke pamtimo po dobrom, neke po manje dobrom, a neke uopće ne pamtimo. Neke su osobe u našim životima određene da sjaje, dok su druge određene da crpe. Svaka od njih je prošla kroz naš život da nas nečemu nauči. Imajte to na umu! Neka vam ne bude žao što ste dali sebe, iako vam se ponekad čini da je to bilo uzalud. I molim vas, nemojte nikome pokloniti ni sekundu svog ogorčenja, ako ga osjećate… ne vrijedi… pretvorite to u ljubav za nekog sljedećeg tko će ući u vaš život”, poručila nam je Goranka.
Put kojim je prošla u proteklih tjedan dana bio je jako naporan i zahtjevan. Jučer, 23. dana hoda, u jednom je trenutku od nemoći i zaplakala.
Naime, ostala je bez vode, a mjesta kroz koja su prolazili bila su pusta, nije bilo nikoga da ga zatraži malo vode. Situaciju koja ju je natjerala u plač opisala nam je ovako:
“Ujutro smo krenuli oko osam sati. Naš cilj bilo je mjesto Ferreiros. Ime me je podsjetilo na Ferrero čokoladu. Do mjesta ima oko 33 kilometara hoda. Nije to neka kilometraža koju do sada nisam uspijevala prehodati. Na svim dosadašnjih etapama, sva mjesta koja se nalaze na putu kojim prolazimo bila su na usluzi hodočasnicima. Svuda se moglo zaustaviti, popiti nešto ili pojesti. Eeeeee, u Galiciji nije tako. U mojem vodiču označena su sva mjesta, kao i usluge koje u njima možete dobiti. Ali ne piše da nije uvijek baš tako. Hodali smo puna tri sata kroz sela i mjesta u kojima se nalazi tek nekoliko kuća. Činilo se da u njima obitavaju samo psi, mačke, krave i konji. To su bila jedina živa bića koja sam srela. Nigdje nema oznake imena mjesta, pa se u nekom trenutku izgubiš i samo hodaš dalje. U jednom mi je trenutku ponestalo vode, nisam znala gdje se nalazim, a nisam imala koga pitati… Osjećala sam se bespomoćno i jednostavno mi je došlo da zaplačem.”
No, Gorankin osmijeh koji nam grije dušu sa svake fotografije najbolji je dokaz koliko joj znači ovaj put te koliko joj na tom putu znači vaša podrška.
Ne jednom napisala nam je da s takvom podrškom ima osjećaj da može prehodati svijet.
Goranki je ostalo još malo do cilja. Detalje njezinog puta i dalje možete pratiti na našoj Facebook stranici na kojoj ćete pronaći i pjesmu Andre Day “Rise Up” koja govori o ljudskoj snazi, onom osjećaju da možemo pomaknuti planine.
Ta pjesma Gorankin je poklon svim ženama koje su je motivirale na ovaj životni pothvat.
