Pokušala sam nekako personalizirati taj svoj tumor. Rekli su mi da je velik osam puta pet centimetara. Htjela sam mu dati ime kako bih mu se mogla obratiti i reći mu da on nije tumor i da nema što raditi u meni. Nazvala sam ga Francek. Curke s posla su se čudile kad sam im rekla da me neće Francek poraziti. – Tko je pak sad taj Francek – pitale su. – Pa, moj prijatelj, tumor.
Možda zvuči čudno, ali meni je na tom neurološkom odjelu bilo lijepo. To je bio neki paralelni svijet sa svojim zakonitostima i rutinom i odgovarao mi je jer sam se odmaknula od svojih problema “tamo vani”. Muž me posjećivao svaki dan. Bio je pažljiv i brižan i moram priznati da sam prvi put u 15 godina braka bila opuštena i sretna. Kako ironično.
Stigli su nalazi krvi. Potvrđeno je da imam mijasteniju. Približavalo se i moje preseljenje na Jordanovac. Noć prije nisam oka sklopila. Prijateljica mi je rekla: – Jao, Jordanovac, to ti je duboka, crna rupa, taj Jordanovac… Tko tamo dođe, ne rješava ga se tako lako. Stislo me u prsima, a u želucu sam osjetila jaku bol. Prvi put me doista bilo strah.
Smjestili su me na treći, kirurški odjel. Moj entuzijazam tu je brzo splasnuo. Osjećala se teška atmosfera, gusta i ljepljiva poput krvi. Podsjetila me na apokaliptičnu psihodeliju Marinkovićeva “Kiklopa”. Nešto prijeteći isijavalo je iz zidova… Kasnije sam shvatila… Tu leže pacijenti s teškim dijagnozama, a ljudi umiru svakodnevno. Tek sada sam postala svjesna i težine svoje situacije. Francek mi je iskočio pred lice i cerio se… Više se nisam mogla šaliti. On je bio tu i ne znam što me čeka. Doktori su mi rekli da ne znaju je li tumor benigni ili maligni i koliko je zapravo zahvatio okolne organe sve dok me kirurg ne otvori. Srce mi se stisnulo ko suha šljiva. Pa ja ću morati na operaciju…
“Cijela scena me u jednom trenutku podsjetila na Krležinu Baraku pet b…. onako ranjene su nas postrojili da sjedimo na krevetu, a od bolova nismo mogli disati.”
Dan prije operacije ulovila me panika. Tresla sam se i plakala, a muž me držao u naručju. – Ne mogu ja to – rekla sam. Nemam više snage. On me tješio. I tako sam dugo jecala i tresla se… Nakon toga strah je nestao kao da ga nikada nije ni bilo, opet sam bila vedra i raspoložena za šalu. Uključio se moj obrambeni mehanizam. Noć prije operacije popila sam tabletu za smirenje, a rano ujutro probudio me medicinski tehničar da mi da injekciju u trbuh protiv zgrušnjavanja krvi i navukao mi je čarape za cirkulaciju. Dali su mi još jednu tabletu za smirenje koja me trebala uspavati, no kod mene se dogodilo baš suprotno. Ja sam se razbudila i onako omamljena šalila dok su me na kolicima vozili u operacijsku dvoranu. Vikala sam: – Evo, tu na mojoj torbici piše Petek, znate, ja sam Petek – i cerekala sam se kao luda. Inače, sa sobom na operaciju treba ponijeti toaletnu torbicu s najnužnijim higijenskim stvarima, to je sve što možete imati u šok-sobi.
Premjestili su me na stol za operaciju, a ja sam se upoznavala sa svima oko sebe: – Ja sam Petek – vikala sam i smijala se (dobre su bile one tablete). Nada mnom se nadvila ženska silueta i rekla mi: – Ja sam vaša anesteziologica. – Jao, kako ste mi simpatični – frfljala sam nadrogirano. – Jako, jako ste mi simpatični – ponavljala sam. Ona se od srca nasmijala.
– Molim vas samo jedno, dobro me uspavajte, dobro, dobro me uspavajte. Znate, kad sam bila mala i kad su mi vadili mandule, nisu me dobro uspavali, probudila sam se usred operacije. Zato, dajte mi najjaču dozu, samo naprijed, spremna sam. I tako sam ja brbljala kao navijena, a oni su se sjatili oko mene. Slikali su mi pluća, uvodili igle, namještali svjetla… Doktorica je rekla da će kirug doći kasnije (šteta, a htjela sam i s njim popričati). Još je nešto govorila, ali ja sam već polako tonula u mrak…
Nataša Petek / Foto: privatna arhiva
– Gospođo Petek… Gospođo Petek… čula sam kako me iz daljine doziva muški glas. Polako sam otvorila oči. Ispred mene je stajao mlad i zgodan dečko. – Gospođo Petek – ponovio je – Čujete li me. Otvorite oči, ostanite budni. Meni su se oči sklapale. No on je bio uporan. – Probudite se. Otvorite oči…
– Boli – bilo je sve što sam izustila. – Jako me boli. Dajte mi tablete. On je pozvao doktoricu, anesteziologicu. Objasnila mi je da već dobivam intravenozno jake analgetike. – Ali mene jako boli – tiho sam izustila. – OK – okrenula se ona onom dečku – povećajte dozu.
Još mi nije bilo jasno gdje sam i što mi se dogodilo. Malo sam podigla glavu i vidjela sam da su mi prsa prekrivena nekom vrstom gaze, a s desne strane je virila cijev koja je izlazila ispod rebra. – Što je to, Bože moje – pomislila sam. Kakve to cijevi izlaze iz mene? No ta cijev me jako boljela, više nego razrezani prsni koš. Bio je to dren, sukrvica se niz tu cijev slijevala u vrećicu koja je visjela na kraju. Jaukala sam, jaukala i jaukala. – Dajte mi još, dajte mi morfij – vikala sam koliko sam mogla, a zapravo sam šaputala. – Gospođo, već vam dajemo analgetike jake kao morfij – dodala je doktorica. Mislila sam da to neću preživjeti. Doslovno. Bila sam sigurna da ću skončati od bolova u toj šok-sobi. Pogledala sam oko sebe, iako sam mogla samo malo podignuti glavu. U sobi se nalazilo nekoliko kreveta s operiranim pacijentima. Bili smo posloženi jedni do drugih kao sardine. Ispred nas se nalazio stakleni zid iza kojeg su doktori pratili stanje svakog od nas. Koliko moram ostati u ovom paklu, pitala sam se. Osjetila sam snažan poriv za mokrenjem. Bilo me sram. Kako ću to reći? – Sestro, sestro – zazvala sam. Moram na WC. Medicinska sestra mi se ljubazno nasmiješila i rekla mi da je to dobar znak, to znači da se tijelo čisti od anestezije koju sam dobivala tijekom operacije. Ali to se ponavljalo svakih 20 minuta. I svakih 20 minuta su mi nosili posudicu. U uglu prostorije ugledala sam Isusa na križu. Nekako sam osjetila olakšanje. On zna što su muke i patnja.
Sestra mi je nosila telefon. Zvao me kolega s posla da pita kako sam. Nisam se mogla javiti. Nisam imala snage držati slušalicu. – Recite im svima da sam dobro. Ne mogu se nikome javiti.
A onda mi se iznad glave stvorio muž. On je onako smušen uletio u šok-sobu a da se nije javio sestrama i napravio cijelu pomutnju jer jer ušao bez zaštitne odjeće. Vedro se smješkao iznad mene, a ja sam dobila poriv da ga nečim žvajznem. – Ne mogu, ne mogu pričati… Molim te, dragi, idi.. Boli me… Bit će sve OK, samo idi. Bio je razočaran jer je mislio da ću ja sad s njim malo ćavrljati u šok-sobi nakon teške operacije koja je trajala nekoliko sati. Bilo mi ga je žao… Ali stvarno nisam imala snage pričati. Noć nikako da prođe. Svako malo nose mi posudicu. Samo da dočekam jutro, ponavljala sam u sebi. To sutra postao mi je najviši filozofski pojam, nedostižna utopija koja postoji u glavi nekog ludog optimista.
Ali jutro je bilo gore od noći. Cijela scena me u jednom trenutku podsjetila na Krležinu Baraku pet b…. onako ranjene su nas postrojili da sjedimo na krevetu, a od bolova nismo mogli disati. Vidjela sam čovjeka ispred sebe kako se opasno ljulja, a i onaj iza mene se nakrivio. Sestre su ih podizale, a oni su padali… Strašno. Pa kako one misle da mi sjedimo dan nakon operacije!? Ali to je bilo nužno, zbog cirkulacije, da se ne naprave ugrušci. Do mene je došla sestra i rekla mi da operem zube. Pogledala sam je izbezumljeno, pa to nisam mogla ni prije operacije! Zbog mijastenije nisam mogla držati četkicu u ruci. – A imali smo mi pacijente s mijastenijom pa su si mogli oprati zube – rekla mi je. No kada je vidjela moj pogled serijskog ubojice, uzela je četkicu u ruke.
Još sam nekoliko sati provela u tom paklu šok-sobe, a onda su me prebacili u moju. I dalje me sve užasno boljelo, ali užas Barake pet b bio je iza mene. Što me dalje čeka? Je li mukama napokon došao kraj? Po glavi mi se vrtjelo – samo da ne moram preživjeti i Balade Petrice Kerempuha. To bi bilo ipak previše. No Balade su bile turska sapunica s obzirom na ono što me je tek čekalo.
