Moja priča o bolesti dojke traje dulje od same dijagnoze malignog tumora.
Sve je započelo s malenom kvržicom koju sam napipala u srpnju 2009., za vrijeme tuširanja. Isti tjedan obavila sam UZV i mamografiju, liječnici su me umirili da se radi samo o fibroadenomu. Od tada, pa sve do kraja 2013., redovito sam odlazila na kontrole u razne bolnice i poliklinike, ovisno o tome je li u pitanju bio sistematski pregled ili posebna pretraga. Svi nalazi su upućivali na benignu tvorbu koja se, rekli su, odstranjuje tek ako počne naglo rasti. No, u prosincu 2013. UZV je pokazao da je tumorska izraslina već toliko narasla da je slijedila preporuka za operaciju. Nalaz mamografije, koju sam napravila nekoliko mjeseci ranije, nije pokazao ništa zabrinjavajuće, uz napomenu da je mamografija kao metoda slabije produktivna kod žena s izraženo gustim žljezdanim tkivom dojke.
Početkom siječnja 2014. obavila sam pregled kod kirurga, a on je zatražio obaveznu citopunkciju dojke. Napravila sam i tu pretragu i za tjedan dana došla podići nalaz. Svi su dobivali svoje nalaze na šalteru, a meni je sestra rekla da se moj nalaz nalazi kod profesorice te da pričekam. U tom trenutku mi je bilo jasno da sigurno nije sve u redu. Moje su se pretpostavke obistinile. Prilično nježno i pažljivo liječnica mi je priopćila dijagnozu zloćudnog tumora. Ostala sam skroz sabrana, a u glavi mi se odvrtio cijeli film unatrag četiri i pol godine. Jedini odgovor je bio da je statistički zaista rijetko da dobroćudni tumor ‘pozločesti’. U pitanju je bio neki jako mali postotak, pa sam, eto, ušla u tu rijetku statistiku.
„I što sad?“ – pitanje je koje mi se prvo nametnulo. Izašla sam iz bolnice nekako prazna, tada nisam mogla baš ništa zaključiti. Sjela sam u auto i krenula kući. Počela je padati kiša, a na radiju je svirala neka lagana pjesma. Suze su mi samo krenule, onako polako kao što su se i kapi kiše razlijevale po staklu. Uopće nisam razmišljala o dijagnozi i operaciji koja me čeka već o moje troje djece (tada su imali 10, 16 i 18 godina). Negativna emocija je samo poput vode ušla u svaku i najmanju pukotinu.
Nije mene toliko šokirala dijagnoza koliko činjenica da sam s ‘dobroćudnim’ tumorom šetala okolo više od četiri godine, pa je on u nekom trenutku ‘pozločestio’. Je li zakazala sva suvremena dijagnostika ili sam samo ja zakazala i moja unutarnja intuicija koja me trebala odvesti na još neki dodatni pregled? Tako nekako sam razmišljala u trenucima kada sam bila ljuta, najviše na sebe samu.
Moje tugovanje zapravo i nije dugo trajalo, fokusirala sam se na završavanje nekih poslova na radnom mjestu i organizaciju svega kod kuće. Procjena kirurga je bila kvadrektomija dojke, no na kraju je ispalo da mi je odstranjeno pola dojke. Tumor se nekako prikrio više u dubinu pa se iz sigurnosti nije štedjelo na tkivu. Nakon operacije je bio najteži period iščekivanja PHD nalaza o kojem je ovisila daljnja terapija. Kada je nalaz stigao, tek sam tada ušla u krizu. Protumačila sam ga kao totalnu katastrofu!
PHD: ca mammae invasivum, T=3cm, gradus 3 (histološki i nuklearni), ER 100%, PR 70%, HER2=++, CISH: nađena amplifikacija, N=4+/15.
Moja je katastrofa trajala sve dok konačno nisam dobila termin kod onkologice. Ona me je ipak umirila, ispalo je da su za taj tip karcinoma prognoze ipak nešto bolje u odnosu na neke druge vrste.
Jadranki Vorih-Basa u najtežim je trenutcima najveća podrška bila njezina obitelj.
Trebala sam krenuti na kemoterapije, no zbog prevelikog gubitka na težini to se moralo odgoditi za mjesec dana. Naime, mjesec dana prije no što sam dobila dijagnozu maligne bolesti krenuli su moji problemi s probavom, a nastavili su se skroz do operacije i nakon toga. Obavila sam dodatno i nekoliko neinvazivnih dijagnostičkih pregleda po preporuci gastroenterologa. Svi nalazi su bili uredni. Zaključak je bio da je moja podsvijest, kao posljedica brige, reagirala već i na one nalaze koji su bili ‘dobri’. Ispalo je da su mi anestezija, operacija i onih nekoliko dana bolnice nakon operacije bili manje problematični od bolnih grčeva u crijevima. Uz energetsko-proteinske napitke sam uspjela doći u stanje da mogu krenuti s kemoterapijama.
Bile su tu one standardne AC, četiri puta svaka tri tjedna. Čitaš sve što ti dođe pod ruku i točno znaš što će se pojaviti kao nuspojava, i kada će se pojaviti. Naoružala sam se sa svime. Na kraju mi je dosta pomogao čaj od đumbira. Sokove, za koje sam mislila da ću si ih cijediti u sokovniku, napravila sam svega nekoliko puta. Za više nisam imala ni snage ni volje. Budući da sam od prvog trenutka bila uvjerena da sama mogu puno toga napraviti da mi bude bolje, nastavila sam sa svim aktivnostima koje su bile dio mojeg slobodnog vremena i prije obolijevanja. Tako je svako jutro bilo rezervirano za sve vrste razgibavanja i vježbe disanja.
“Ne možeš, slaba si, ali baš zato moraš!” – tako sam samu sebe gurala i prevladavala slabost i nemoć. Bilo je proljeće pa bih svako malo izašla na dvorište i kao suncokret se okretala prema suncu. Svu moju mučninu predala sam biljkama u vrtu, dok su poneka popodneva bila rezervirana za ‘landranje po bregima’. Ono kada uđem u šumu i pričam s drvećem na nekom drvenom jeziku, i zbilja se osjeća fina drvenasta energija kada se zagrli drvo. To su bila moja opuštanja koja su mi tada bila dostupna i nadohvat ruke. Nakon druge kemoterapije na nekoliko sam dana otišla na more. Red mirisa smilja, pa red bure, pa red puteljaka uz Velebit, pa red šetnje uz plažu – i osjećala sam kako mi se vraća snaga. Posljednja terapija mi je uzela najviše snage. Punih pet dana nisam bila svoja i podrazumijevalo se da ne mogu ići na svadbu.
„A što ako će mi sutra biti bolje?“ – vrtjela sam u glavi taj malo vjerojatni scenarij.
Spakirala sam stvari, za slučaj da možda… Došao je petak i meni je počelo biti bolje. Pala je odluka i otišla sam u Slavoniju kod rodbine. A znate kakve su tamo svadbe! Ako je 400 ljudi to je, kao, mala svadba. Ponijela me vesela atmosfera, a kako volim plesati, nisam štedjela noge. Uz veliku dozu opreza, osluškivala sam tijelo i bila umjerena.
Cijelo ljeto je bilo posvećeno tjednim terapijama Taxola, puna tri mjeseca. Paralelno je krenula i terapija Herceptinom, u trajanju od godine dana. Nakon osam mjeseci bolovanja počela sam raditi pa sam svaki dana nakon posla odlazila u bolnicu na terapiju zračenjem.
Sve skupa puno sati provedenih u bolnici na onkologiji. Uza sve tegobe s neuspješnim ubodima iglom, zbog uništenih vena ili preniskih leukocita, u sjećanju mi ostaju sve one pročitane knjige i ljubazne sestre zbog kojih sam se osjećala i puno više od pacijenta.
Nakon svih intenzivnih terapija ostala je hormonska terapija. Nema koji zglob me nije bolio. Prvih pet godina terapije je bilo podnošljivo tek kada se organizam naviknuo na lijek. Drugi hormonski lijek, Letrozol, i ja se nikako nismo kliknuli, a i krivulja na denzitometriji mi se počela polako pomicati prema neželjenom.
Budući da su mi svi glavni nalazi u proteklih sedam godina bili u redu, onkologica mi je ovaj mjesec ukinula hormonsku terapiju pa ovaj listopad slavim kao moj pravi ružičasti mjesec! Nema tu nikakve posebne euforije, osim želje da mi taj neki unutarnji mir što dulje potraje.
U proteklih sedam godina je pak bilo i dosta trenutaka u kojima sam se ‘otkačila’ od svakodnevice. Dvije godine nakon završetka kemoterapija odlučila sam proslaviti 50. rođendan, tako da bude čista radost. Rodbina, kumovi… kako to obično ide, a glavni je sastojak na meniju bila glazba, odnosno bend u kojem sviraju kolege iz mojih srednjoškolskih dana. Na pitanja čemu tolika svečanost, odgovarala sam: „Danas slavimo život, u njegovom najljepšem obliku!“
Plesalo se kao u dobra stara vremena. Plesali su i oni koje sam tu večer vidjela prvi puta da plešu. To je, jednostavno, bilo u zraku.
Onda sam jednoga dana nazvala kumu i, prisjećajući se naših studentskih šetnji po Parizu, pitala je kako bi bilo da odemo u Giverny u Claude Monet’s Garden (znala sam da i ona voli slikarstvo, posebno impresionizam). Uspjele smo ugurati put u naše kalendare, otišle smo u Pariz i prepustile se svim ljepotama nezaboravnih impresionističkih doživljaja.
Nakon pet godina uzimanja hormonske terapije, također u listopadu, ponovno sam do kraja ošišala kosu i nekoliko mjeseci nosila marame. Morala sam svima objašnjavati da mi se bolest nije vratila i da je to bila moja odluka kako bih pokazala da je gubitak kose najmanje bitan u procesu liječenja te da se time ne gubi ništa od osobnosti, i da sve žene koje su u procesu liječenja i dalje zadržavaju sve svoje vrline te, dodatno, dobivaju snagu koja raste sa svakom otpalom dlakom.
Život se nastavio kotrljati. Intenzivan posao, još intenzivnija obiteljska dinamika, ali je to ipak nešto drugačije. Presložim se nekako pa se okupimo i odemo na trail ili trekking utrku, ili se penjemo po Velebitu, odemo na trening trčanja ili, još više, plivanja u moru. Prije epidemije tu bi se našli i plesni treninzi petkom navečer: salsa, Bachata… Ma, niti jedan me zglob nije bolio nakon plesnog treninga. Za vrijeme proljetno-ljetne sezone njegujem svoj vrt s povrćem, voćnim grmićima, cvijećem. To postaje moja zelena plaža i mali kutak mirisnog raja.
Uza sve to odvučem misli i aktivnosti daleko od razmišljanja o bolesti, guram je negdje u stranu s nekim mojim malim alatima, ali uz veliki respekt za svaku promjenu koju je pokrenula. Kada bih trebala izabrati jednu riječ kojom bih opisala cijeli put (iz)liječenja, svela bih ga na jednu veliku riječ – PROMJENA.
Poruka ženama:
– ne odgađajte niti jedan preventivni pregled
– ako postoji i najmanja sumnja u ‘dobar nalaz’, otiđite na dodatnu pretragu
– ne bojte se dijagnoze, pa ni one teške
– energiju usmjerite na aktivnosti koje mogu biti od pomoći u liječenju
– dozvolite si da radosne aktivnosti istisnu u drugi plan bolest, ali nemojte odbaciti ni teške emocije, one su poput bure koja čisti
– prigrlite svaki napor koji je potreban u uvođenju promjene kao blagodat koja će polako doći s vremenom
– čitajte, slušajte različita iskustva, informirajte se o prirodi bolesti i metodama liječenja
– dozvolite si trenutke u kojima ćete biti sama sa sobom i otkrivati svoju prikrivenu snagu
– prepoznajte sve one prikrivene oblike pomoći koji dolaze od najbližih, a ponekad i od svih onih koji to nisu
– kada tijelo oslabi, duh je onaj koji jača, raste i mijenja se, i može nahraniti tijelo na razne načine.
