Hrabra Goranka Perc, koja je u proteklih 30 dana prehodala 900 kilometara za sve žene oboljele od raka, a s nama iz dana u dana dijelila svoje misli i osjećaje, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.
Vraća se bogatija za jedno novo iskustvo jer, kako nam je napisala u posljednjoj poruci koju je poslala iz mjesta Finisterre (u prijevodu kraj svijeta), u kojem je 29. rujna završilo njezino putovanje, tijekom 30 dana puta naučila je puno stvari o sebi i o drugima, posjetila je stotine mjesta, upoznala desetke novih ljudi, razmijenila tisuće osmijeha, napravila bezbroj koraka, smijala se, grlila, disala, plakala i beskrajno uživala u svakoj minuti puta.
“Za ovakvo putovanje bilo je potrebno malo ludosti, malo hrabrosti, malo strpljenja, malo volje, malo sreće, malo ljubavi, malo poniznosti, malo vjere, malo zahvalnosti… I eto savršenog recepta!”
Goranka Perc (45) 30. kolovoza iz Zagreba je preko Madrida i Biarritza otputovala u Saint Jean Pored de Port, francuski gradić smješten u podnožju Pirineja, odakle je krenula u svoju misiju. Prvotna joj je želja bila propješačiti 800 kilometara dug tzv. francuski Camino, no kako se bližila cilju najavila je da će hodati još 100 kilometara do tzv. kraja svijeta.
Gorankin ulazak u Santiago
26. rujna Goranka je, nakon 800 prehodanih kilometara ušla u Santiago. Hvala svima što pratite Nismo same.
“Postoji još jedno mjesto koje želim posjetiti, a udaljeno je otprilike 90 kilometara od Santiaga. Zove se Finisterre, u prijevodu ‘kraj zemlje’. Pogledajte na karti gdje je to i znat ćete zašto želim propješačiti do tamo. Prije otkrića Amerike to se mjesto smatralo krajem poznatog svijeta. Običaj je velikog dijela hodočasnika doći i do te zadnje točke. A to želim i ja. Tradicija je da se hodočasnici nakon što dođu u Finisterre okupaju u vodama Playa Langosteira, zatim pogledaju zalazak sunca blizu svjetionika na rtu Finisterre, i na kraju spale neki odjevni predmet. Znam da želim pogledati zalazak sunca na kraju svijeta, a za ostalo ću vidjeti. S tim zalaskom sunca završit ću ovo veličanstveno putovanje svog života”, otkrila nam je u nedjelju, 23. rujna. Tjedan dana kasnije ispunio joj se i taj san.
Unatoč lošem vremenu i magli koji su je dočekali u Finisterru, uspjela je vidjeti i toliko željeni zalazak sunca na kraju svijeta.
A s njom i svi mi, jer Goranka ni u jednom trenutku nije zaboravila na sve nas koji činimo zajednicu hrabrih žena.
Ime Nismo same ostalo je tako ispisano i na sitnom pijesku na najvećoj plaži u Finisterru.
Koliko joj je značila vaša i naša podrška na putovanju njezinog života najbolje je pokazala time što je u Santiago, na Praza do Obradoiro (Trg klesara) na kojem se nalazi katedrala, ušetala u majici Nismo same i time simbolički u Santiago dovela i sve nas koji smo u mislima koračali s njom.
Poklonila nam je i najljepši mogući poklon. Na ulasku u Santiago snimila je emotivan video u kojem je s nama podijelila veličanstvene trenutke dolaska na cilj. Svi smo plakali, od ponosa i sreće!
“Za ovakvo putovanje bilo je potrebno malo ludosti, malo hrabrosti, malo strpljenja, malo volje, malo sreće, malo ljubavi, malo poniznosti, malo vjere, malo zahvalnosti… I eto savršenog recepta!
Nadam se da ću vam, kad se svi dojmovi slegnu, još nešto napisati. Nadam se i da sam vam barem malo uspjela prenijeti emocije s ovog mog putovanja”, napisala nam je Goranka te otkrila kako se i u budućnosti želi osjećati onako sretnom kako se osjećala u posljednjih 30 dana.
“Dat ću sve od sebe da taj osjećaj zadržim što duže. Samo tako ću ga moći prenijeti svima oko sebe”, obećala je sebi i nama ova na prvi pogled tako krhka, a u stvari tako snažna žena, čijem se podvigu svi duboko klanjamo.
Koliko god smo sretni što se naša prijateljica vraća u Zagreb, i što ćemo je konačno moći zagrliti i čestitati joj na hrabrosti, iskreno priznajemo: nedostajat će nam Gorina javljanja s putovanja, njezine fotografije, misli, opisi mjesta kroz koja je prolazila i ljudi koje je upoznala.
Nedostajat će nam Dionisio, Brian, Coen, Stefan i ostali hodočasnici s kojima smo se, zahvaljujući Gori, i mi sprijateljili.
Draga Goranka, dobro došla natrag kući!
