Vikendi i praznici najkritičnije su vrijeme za nasilje u obitelji, a sada tomu možemo dodati i vrijeme socijalne izolacije koja je posljedica pandemije. Da nasilja nisu pošteđene ni onkološke pacijentice, upozorava mr. sc. Željka Barić, ravnateljica Doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja “Duga – Zagreb”, iza koje je dugogodišnje iskustva rada sa žrtvama obiteljskog nasilja. 

Koliko godišnje osoba prođe kroz Vašu sigurnu kuću?

Kroz naše sklonište za žrtve godišnje prođe između 50 i 80 djece i odraslih. Od toga, više od polovica su djeca. Primjerice, 2019. u skloništu smo na smještaju imali 38 odraslih osoba i 49 djece. Među odraslim osobama bila su i dva muškarca. Naime, dom “Duga – Zagreb” na smještaj prima žrtve bez obzira na njihovu spol i dob. Naglašavam da naša ustanova uz kapacitete skloništa provodi i psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji (PSTP) na odvojenoj adresi. PSTP je predviđen kao zaštitna mjera Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te kao sigurnosna mjera iz razine Kaznenog zakona. Počinitelji su na PSTP osuđeni temeljem sudske odluke, te u slučaju da na isti ne dođu mi njihov nedolazak prijavljujemo sudu koji privodi počinitelja nasilja te mu izriče drugu težu kaznu. Treća djelatnost koju provodimo, u cilju pružanja pomoći žrtvama, je Savjetovalište koje radi svaki radni dan, od ponedjeljka do petka, na adresi Ozaljska 93. Radno vrijeme Savjetovališta je od 16.30 do 19.30 sati. Po savjet je moguće doći osobno, a može se nazvati i na besplatni telefon 0800 8898. Savjetuje dajemo i e-mailom. Adresa je [email protected], a odgovor slijedi unutar 24 sata. Detaljnije informacije mogu se naći na našoj web stranici www.duga-zagreb.hr.

U kojoj je mjeri aktualna situacija, mislim na pandemiju i njezine posljedice, utjecala na porast obiteljskog nasilja?

U ranijoj fazi pandemije postojale su neslužbene naznake da je nasilje u porastu, poput porasta broja poziva prema telefonskim linijama za pomoć žrtvama nasilja u mnogim državama. Sada je razvidno da je svuda u svijetu poraslo nasilje u obitelji pa ni Hrvatska nije izuzetak. Hrvatska policija objavila je podatke o nasilju u obitelji u prva tri mjeseca 2020. godine koji pokazuju drastično povećanje obiteljskog nasilja u usporedbi s prva tri mjeseca prošle godine. Od početka godine do kraja ožujka Ministarstvo unutarnjih poslova zabilježilo je 2055 prekršaja i 339 kaznenih djela obiteljskog nasilja, što je za 37 posto više prekršaja i za čak 57 posto više kaznenih djela no u isto vrijeme prošle godine. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, gospođa Višnja Ljubičić, potvrdila je da je i njezin Ured u vrijeme izolacije zbog pandemije zabilježio povećan broj pritužbi na nasilje u obitelji i među partnerima. Prema uvidima koje je proveo njezin Ured, vidljivo je da se i nadalje provodi preblaga penalna politika te da je neophodno oživjeti kontinuirane edukacije sudaca i sutkinja te državnih odvjetnika/ca o rodno utemeljenom nasilju.

 

Nakon prestanka lockdowna počeli smo svjedočiti značajnom povećanju poziva u pomoć: u skloništu tjedno imamo od tri do pet zahtjeva za smještaj, a u savjetovalištu se povećao broj telefonskih poziva i dolazaka žrtava po savjet. Ranije smo imali tri do pet poziva za smještaj tijekom mjesec dana.

 

Prema našim uvidima, broj poziva za smještaj u sklonište te broj poziva u pomoć koje su primili naši savjetodavci u savjetovalištu za žrtve, neznatno se povećao tijekom lockdowna, tri do pet posto. Nakon prestanka lockdowna počeli smo svjedočiti značajnom povećanju poziva u pomoć: u skloništu tjedno imamo od tri do pet zahtjeva za smještaj, a u savjetovalištu se povećao broj telefonskih poziva i dolazaka žrtava po savjet. Ranije smo imali tri do pet poziva za smještaj tijekom mjesec dana.

Ima li među Vašim štićenicama i žena oboljelih od raka? Kakve su njihove priče?

Mi u skloništu kroz 14 godina djelovanja svjedočimo iz prve ruke, bez posebnog istraživanja, da su žrtve duboko u stanju PTSP-a prilikom dolaska na smještaj. Njihovo fizičko i psihičko zdravlje narušeno je, u manjoj ili većoj mjeri, što je direktno uvjetovano dužinom trajanja nasilja i vrstom nasilja kojima su žrtve bile izložene. Imali smo na smještaju desetak onkoloških bolesnica, s tim da morate znati da gotovo svaka žena ima i određene psihosomatske poremećaje. Naravno da svakom prvo padne na pamet kako nije čudno da su se tako ozbiljno razboljele kada su godinama živjele u izrazito traumatičnim uvjetima, pod stresom i često u strahu za vlastiti život i sigurnost svoje djece. Primjetni su i sljedeći zdravstveni problemi: poremećaji spavanja, poremećaji hranjenja, stiskanje u prsima i osjećaj gušenja, dekoncentriranost, paranoja zbog osjećaja proganjanja („on će me naći gdje god da se sakrijem“), gastritis i/ili čir na želucu (i više njih!), izuzetno nisko samopouzdanje i negativna slika o sebi, strah od bilo kakve promjene…

Kad ovako osvijestite svaki do navedenih zdravstvenih problema, da imate samo jedan od njih vaše je funkcioniranje dovedeno u pitanje. A žrtve dugogodišnjeg nasilja u obitelji imaju najmanje dva poremećaja, s tim da se njihov broj proporcionalno povećava ovisno dužini izloženosti nasilju.

Žene koje su bile u skloništu, a u isto vrijeme su i onkološke bolesnice, kao da imaju neku dodatnu snagu. To izdvajam na opažajnoj razini, iz prakse, jer istraživanja nismo provodili. Svijest da ima tako opasnu bolest žrtvu kao da dovede u jedno novo mentalno stanje. Kao da si kaže: “E, ne dam se!”; “Od ovoga što me snašlo pa nadalje želim živjeti dostojanstveno!”; “Želim živjeti bez boli od nasilja!”

Mi ih u tome podržavamo, kao uostalom i sve druge žrtve koje dođu na smještaj. Samo što žrtve koje su teže oboljele nekako jasnije osjete kamo žele ići i kako tamo trebaju stići. Psihološki gledano, vjerujem da je to rezultat promjene prioriteta i cijele perspektive o životnim vrijednostima.

Što mislite zašto se žene teško odlučuju na taj korak i često ostaju u zlostavljačkim vezama, čak i nakon što se teško razbole?

Nisu sve teže oboljele žrtve sklone junački se postaviti i izaći iz nasilnog odnosa. Mnogo je faktora koji otežavaju donošenje dobrih odluka za sebe. Iz pozicije osobe koja nije žrtva obiteljskog nasilja, koja ima samopouzdanja i vjeru u sebe, rješenje nam se uvijek čini vrlo jednostavno: treba se okrenuti i zauvijek otići od nasilnika. U početku žrtve vrlo često ne prepoznaju pojavu nasilnog ponašanja koje se manifestira kroz povremeno iskazivanje ljubomore, prigovaranja zbog izgleda i ponašanja. Ono potom prelazi na emocionalne ucjene, vrijeđanje, praćenje, nadzor, kontrolu, pa na uništavanje stvari i imovine, šamaranje, prisiljavanje na seksualne odnose. Izaći iz nasilničkog odnosa svakako bi bilo puno lakše na samom početku, ali i tu je život kompliciraniji od teorije. 

Ne postoji jednostavan recept koji može potaknuti žrtvu da potraži pomoć jer su i razlozi zbog kojih žrtva trpi nasilje brojni i kompleksni. Važno je shvatiti da se ne radi o izgovorima, već o realnim teškim odlukama, koje postaju gotovo nemoguće bez odgovarajuće socijalne podrške. Posebno se sve čini težim ako je žrtva teško bolesna, ima osjećaj da neće moći sama preživjeti tu borbu s opakom bolešću. Treba znati da izlazak iz nasilnog odnosa nije jednostavan jer su se u njemu kroz godine razvile i emocionalne poveznice. Taj odnos nije uvijek loš. Postoje faze dobrog i podržavajućeg odnosa koje onda prelijevaju faze agresivnosti, vrijeđanja, emocionalnog ucjenjivanja… A nada da će biti bolje gotovo nikad ne umire.

Koja je Vaša poruka ženi žrtvi nasilja koja sada čita ovaj tekst? 

Moguće je da ovaj tekst čita i osoba koja je žrtva obiteljskog nasilja te će je to pokrenuti „kao kap koja prelije čašu“ u donošenju odluke da izađe iz nasilne veze. To je na neki način čak i njezina odgovornost da se pobrine za sebe (i svoju djecu ako ih ima). Nakon tog čina izlaza „iza zatvorenih vrata”, i traženja pomoći, na sustavu je odgovornost da usklađeno postupa i žrtvi pruži potrebnu zaštitu i pomoć žrtvi. To znači da je iznimno važno kako na razini pojedinačnog bavljenja žrtvama obiteljskog nasilja, tako i na društvenoj i državnoj razini, pružiti kvalitetnu i koordiniranu podršku u psihološkom, materijalnom i pravnom smislu. Osim efikasnog procesuiranja postojećeg prijavljenog nasilja, osiguravanja psihološke, pravne i materijalne pomoći žrtvama, važno je neprekidno educirati i informirati javnost o ovom problemu te općenito raditi na podizanju svijesti o temeljnim ljudskim pravima, slobodama i odgovornostima.

 

Ne postoji jednostavan recept koji može potaknuti žrtvu da potraži pomoć jer su i razlozi zbog kojih žrtva trpi nasilje brojni i kompleksni. Važno je shvatiti da se ne radi o izgovorima, već o realnim teškim odlukama, koje postaju gotovo nemoguće bez odgovarajuće socijalne podrške. Posebno se sve čini težim ako je žrtva teško bolesna, ima osjećaj da neće moći sama preživjeti tu borbu s opakom bolešću.

 

Koliko dugo žene ostaju u sigurnoj kući?

Prema Zakonu mogu ostati šest mjeseci do maksimalno godinu dana. Istaknula bih da je smještaj žrtava u našem skloništu financiran isključivo novcem iz Proračuna Grada Zagreba, za razliku od većine preostalih 18 skloništa u Hrvatskoj koje većinski financira nadležno ministarstvo. Stoga je nama dozvoljeno iznimno zadržati žrtvu i duže od godinu dana, kada naš stručni tim u suradnji sa žrtvom procijeni da je to opravdano. U prosjeku žrtve ostaju na smještaju tri do pet mjeseci. To je period unutar kojeg se nastoje pokrenuti sve moguće zakonske procedure u cilju zaštite žrtve. U tom razdoblju nastojimo osnažiti žrtvu, ukazati joj na njezine potencijale u cilju buđenja samopouzdanja i poboljšanja slike o sebi. Provodimo karijerno savjetovanje, potičemo žrtvu da sredi svoje zdravstvene potrebe koje je često dugo zanemarivala, da upiše neku edukaciju koja će joj dobro doći radi konkurentnosti na tržištu rada i sl.

Što poduzimate da te žene steknu samopouzdanje?

Dugogodišnja izloženost obiteljskom nasilju kod žrtve neminovno snižava samopouzdanje i narušava njezinu sliku o sebi. U našem skloništu žrtve mogu očekivati kvalitetnu psihološku potporu u cilju podizanja samopouzdanja, i što je najvažnije, samopoštovanja koje je kod njih prilično narušeno uslijed višegodišnjeg uvjeravanja da su loše osobe, majke, supruge… 

Kao institucija posredujemo u ostvarenju različitih prava iz sustava socijalne skrbi, pomažemo kod upisa djece u novi vrtić ili osnovnu školu na našem terenu, pružamo pravne savjete i pratimo ženu u svim njezinim konkretnim potrebama za pravnom zaštitom, od tužbi za razvod braka, podjele bračne stečevine, prava na skrb o djetetu, pomažemo u sudskim sporovima dokazivanja nasilnog ponašanja za koje je partner procesuiran. U skloništu pružamo i psihosocijalnu pomoć. Nastojimo pomoći žrtvi da u sebi pronađe snagu za izlazak iz nasilnog odnosa te da točno definira što može pravno-formalno i logistički poduzeti kako bi se osamostalila i samopouzdano krenula u nov i humaniji život, za sebe i svoju djecu! Svakako je važno, kako na razini pojedinačnog bavljenja žrtvama obiteljskog nasilja tako i na društvenoj i državnoj razini, pružiti što više podrške u psihološkom, materijalnom i pravnom smislu. Osim efikasnog procesuiranja postojećeg prijavljenog nasilja, osiguravanja psihološke, pravne i materijalne pomoći žrtvama, važno je neprekidno educirati i informirati javnost o ovom problemu te općenito raditi na podizanju svijesti o temeljnim ljudskim pravima, slobodama i odgovornostima. 

Citirala bih ovdje ženu koja je u 70-tim godinama života prvi put prijavila nasilje i došla k nama u sklonište. Rekla je: “Svakoj ženi koja dolazi u sklonište poručila bih isto: Dolaziš na kušnju sama sa sobom. Jesi li spremna ili nisi spremna? Ako se odlučiš vratiti, bit će ti samo lošije, bolje neće biti nikad.”

Svojedobno ste ohrabrili svoje štićenice da javno progovore o tome da su bile zlostavljane, za što ste dobile nagradu Ponos Hrvatske. Žene se teško odlučuju javno progovoriti i o tome da boluju od maligne bolesti. Što mislite, gdje mi majke griješimo u odgoju da naše kćeri u takvim situacijama osjećaju krive?

Općeprihvaćen način mišljenja i djelovanja u našem društvu je da nije poželjno drugačiji od većine u zajednici. Bez obzira na to jeste li pripadnik nacionalne, seksualne, ili bilo koje druge manjine, pa tako i ako ste onkološki bolesnik. Ljudi vas počinju žaliti i ubrzo vas “otpišu” jer je neizvjestan ishod vaše borbe s bolešću. Uz takvu stigma, biti istovremeno i žrtva obiteljskog nasilja prevelik je teret za svako ljudska biće. Ipak, uvijek ću pronaći razloge koji govore u prilog iskrenosti, a ne povlačenju i izbjegavanju istine. Svako izbjegavanje istine i umanjivanje problema ima visoku cijenu koja kad-tad dolazi na naplatu. Svako dugogodišnje potiskivanje stvarnih osjećaja, očekivanja i potreba vodi nas u bolest. Stoga je našim nekadašnjim korisnicama smještaja u skloništu bila potrebna ogromna hrabrost da pristanu pokazati se javno na televiziji i reći: ”Bila sam žrtva obiteljskog nasilja. Poručujem svim žrtvama da ne trpe nasilje i traže pomoć za sebe i svoju djecu!”

 

Žrtve znaju reći: “On je divan muž i otac. Samo kada popije poludi, a onda mu se djeca i ja moramo maknuti s puta jer ujutro će opet biti onaj dobar muž i otac!” To je zavaravanje i preuzimanje odgovornosti za tuđu ovisnost zbog koje pati cijela obitelj.

 

Važnost koju su te žene dobile kroz nagradu dala im je dodatnu potvrdu da su na pravom putu i snagu da nastave hrabro dalje. Poruke koje su poslale bile su autentične i vrlo snažne da motiviraju žrtve koje su ih gledale da se pokrenu. I na kraju, njihov iskorak i nama u Skloništu bio je potvrda da smo postigli ciljeve s kojima uvijek krećemo u radu sa žrtvama na smještaju. Mi ih uvijek nastojimo osnažiti, ukazati im na to da imaju potencijale i da mogu same odlučivati o svom životu te ih naučiti da prepoznaju dobre izbore za sebe i svoju djecu.

Žrtve znaju reći: “On je divan muž i otac. Samo kada popije poludi, a onda mu se djeca i ja moramo maknuti s puta jer ujutro će opet biti onaj dobar muž i otac!”

To je zavaravanje i preuzimanje odgovornosti za tuđu ovisnost zbog koje pati cijela obitelj. Žrtva i njezina djeca zbog toga razvijaju različite, uglavnom loše mehanizme obrane za opstanak u takvom disfunkcionalnom okruženju: negiranje, projiciranje vlastitih nedostataka na druge osobe, umanjivanje problema i sl. Slika o sebi sistematski se urušava godinama te je nakon toga teško vjerovati u sebe i u zdrav emocionalni odnos u budućnosti.

Ne bih taj problem suzila samo na tzv. odgoj kćeri. Postoje istraživanja koja pokazuju da i žrtve i nasilnici imaju “poteškoće” u nekim područjima ljudske spoznaje ili ponašanja. Primjerice, ustanovljeno je da velik broj nasilnika, ali i žrtava, imaju tradicionalne stavove o muškoj superiornosti u obitelji. No, češće se radi o dijametralno suprotnim “poteškoćama”. Nasilnici narušavaju tuđe osobne granice i ne preuzimaju odgovornost za to. U isto vrijeme žrtve polako gube osjećaj vlastitih osobnih granica te prihvaćaju dio odgovornosti i za tuđe nasilničko ponašanje. Upravo u tome vidimo ključ ostajanja u nasilničkom odnosu za koji neka žena koja nije žrtva nasilnog odnosa  može reći: “Kako može? Ja bih otišla nakon prvog šamara?” Žrtva postaje uvjerena, i samu sebe uvjerava u to, da ona snosi dio odgovornosti za ponašanje nasilnika jer je “brbljava, neuredna, lijena, ružna, nesposobna i sl.” No, prava istina jest ta da je svatko odgovoran za svoje ponašanje u odnosu te da za nasilno ponašanje nema opravdanja. I tu nam nije kriv nitko drugi. Nasilno ponašanje naša je odluka!

Na koje sve probleme nailazite u svom radu? Je li se išta promijenilo nabolje nakon usvajanja Istanbulske konvencije?

Istaknula bih da i nadalje, nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, svjedočimo neujednačenosti sudske prakse, preblagim kaznama za učinjeno nasilno djelovanje u obitelji, ne izrađuje se procjena rizika od ponavljanja nasilja. Ipak, pomaka na bolje ima: smanjio se broj dvostrukih uhićenja (policija prilikom prijave nasilja “na licu mjesta” nije prepoznavala tko je primarno nasilnik, a tko je primarno žrtva), donesene su izmjene i dopune Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku (temeljem čega su povećane kazne, ali je i proširen fokus pa nasilje danas češće nego prije može biti procesuirano kao kazneno djelo), država je priznala da nam nedostaju skloništa u još šest županija. Mediji su nakon djelovanja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, i uvođenja Medijskog kodeksa o izvještavanju u slučajevima nasilja u obitelji, zaista bitno smanjili senzacionalističke naslove i detaljne opise događaja koji su žrtvu dodatno traumatizirali zbog nelagode u njezinom socijalnog okruženju. Posebno je to bilo izraženo kada su žrtve bile djeca.

 

Još uvijek zaostajemo u dosljednoj i pravičnoj primjeni zakonskih propisa kao i u koordinaciji postupanja svih dionika u mreža za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – što su imperativi u Istanbulskoj konvenciji.

 

Treba naglasiti i to da je otprilike polovica mjera koje Istanbulska konvencija apostrofira Hrvatska provodila i prije implementiranja Konvencije u naš sustav. Ipak, još smo daleko od mjera koje su predviđene u drugoj polovici sadržaja Konvencije. Kao najbitnije izdvojila bih nedostatak učinkovite i uhodane koordinacije između resora koji su dužni postupati u slučajevima nasilja. Daleko smo još i od široke teritorijalne rasprostranjenosti tretmanskih centara za provođenje psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, kao jedne od zaštitnih mjera za zaustavljanje nasilja i pomoć žrtvi. Ipak situacija na terenu u borbi protiv nasilja u obitelji daleko je odmakla i napredovala od početka 90-ih kada se nasilje u obitelji smatralo “remećenje javnog reda i mira”. Od tih početaka do danas, proces stvaranja pozitivnih zakonskih propisa dobro se razgranao. Još uvijek zaostajemo u dosljednoj i pravičnoj primjeni zakonskih propisa kao i u koordinaciji postupanja svih dionika u mreža za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – što su imperativi u Istanbulskoj konvenciji.

Rekli ste mi da podaci pokazuju da vrlo mali broj liječnika prijavljuje zlostavljanje. Što mislite zašto je tome tako? Ne bi li liječnici trebali biti prvi koji će prijaviti zlostavljanje?

Liječnici, posebno liječnici obiteljske medicine, pa zatim ginekolozi, pedijatri i drugi, vrlo često znaju za problem, ili barem imaju opravdanu sumnju da je pacijentica/pacijent izložen nasilju u obitelji. No, broj prijava iz takvih je ordinacija tijekom godine minoran.

Liječnici na hitnoj službi, kada im pacijent kaže da su ozljede nastale od nasilnog ponašanja člana obitelji, to uvijek prijavljuju policiji na za to predviđenom obrascu. Odmah nakon njih po prijavama su aktivni liječnici iz kliničkih bolničkih centara. U isto vrijeme malo tko od njih prijavljuje sumnju na nasilje u obitelji. Odmah nakon liječnika, po malo većem broju prijava, ali i nadalje manjem od stvarnih potreba, ističe se sustav predškolskog i školskog obrazovanja. U oba sustava izbjegavanje prijava kada je netko žrtva nasilja u obitelji temelji se na strahu od počinitelja i neugodnostima koje bi takva prijava imala za prijavitelja osobno ili za instituciju u kojoj radi.

No, vratimo se liječnicima. Liječnici obiteljske medicine kao glavnu prepreku navode Hipokratovu zakletvu koja im nalaže da drugim službenim osobama izvan zidova ordinacije ne smiju odati bilo kakve informacije o pacijentu, pa tako i da je on žrtva obiteljskog nasilja. Te informacije mogu dati samo uz sudski nalog. Nažalost, na ovaj način liječnici se zapravo skrivaju iza propisa koji je primarno osmišljen kako bi pomogao pacijentu. Nikako ne mogu prihvatiti da je Hipokratova zakletva sveta zabrana prijavljivanja sumnje ili činjenice da je pacijent psihički ili životno ugrožen u vlastitoj obitelji, jer to je siguran put u bolest. Liječnici se, nadalje, opravdavaju time da “nisu sigurni” ima li ili nema nasilja u toj obitelji, jer pacijent nikad ništa nije rekao/rekla. Pa, bez obzira na to što uočavaju bilo fizičke bilo psihičke poremećaje zdravlja koji mogu biti posljedica življenja uz nasilnog člana obitelji, oni to nasilje ne prijavljuju. Moja poruka liječnicima je da su prema Zakonu dužni prijaviti i sumnju, a kamo li ne evidentnu izjavu pacijenta da je izložen/izložena nasilju. Kada postoji sumnja, teret postupka dokazivanja preuzima policija. Sve to pada u vodu jer kod većine liječnika postoji strah da će izgubiti pacijenta, ili što je još gore, cijelu njegovu obitelj. Uz to, ne žele se dovoditi u neugodnost izlažući se bijesu nasilnika (koji je često također pacijent istog liječnika).

Neke žene nisu izložene fizičkom, ali jesu emocionalnom i ekonomskom zlostavljanju. Što je Vaš savjet, kako žene trebaju postupiti u takvim situacijama?

Tu ću vam odmah citirati riječi žrtve koja je jedna od dobitnica nagrade Ponos Hrvatske:„Verbalno zlostavljanje bilo mi je gore od fizičkog. Taj osjećaj – kad vam bližnji doslovno pljune u lice – najgori je od svih. Osjećate se beskrajno jadno. Nikad mu nisam vratila niti jednu uvredu jer nisam takva. Počnete puno lagati jer ste prisiljeni na to. Lažete mužu o novcu, ali tad mislite da morate jer vam ga ionako ne da, a potreban vam je. Lažete bližnjima za probleme u braku jer ih ne želite povrijediti, lažete i široj okolini jer vas je sram i jer ne želite da vas žale ili osuđuju. Izgubite samopouzdanje. Živite bespomoćni i u strahu za sebe i djecu. Loše spavate i nakon nekog vremena se prilično pogubite i postanete jedna živčana, otresita i gruba osoba, sve više nalik svom zlostavljaču, osoba kakva nikad niste htjeli biti. Izgubila sam sebe… Da sam se barem ranije trgnula. Ne smije se čekati!” Žena koju sam citirala kada je prvi puta došla kod nas na smještaj imala je 55 godina i u braku je bila 30 godina. Nakon izlaska iz sigurne kuće našla je posao i unajmila stan. Postala je nova žena.

Kako se boriti protiv ekonomskog zlostavljača, posebice danas kada mnogi ljudi gube posao?

Naši zakoni i emocionalno i ekonomsko nasilje prepoznaju kao elemente za prijavu i pokretanje sudskog postupka za zaštitu od takvog nasilnika. Kazna neće biti tako velika kao u situacijama pokušaja ubojstva. Ali ne smije biti ni uvjetna (to je novim izmjenama zaista i smanjeno) i simbolična.  Sudska kazna nasilniku mora poslati poruku da se njegovo ponašanje ne može tolerirati. Žrtvi se tako šalje poruka da joj se vjeruje i da je zaštićena jer sustav radi svoj posao! No, da bi sustav mogao reagirati, žrtva mora prijaviti nasilje. Razumijem strah koji žrtve osjećaju, jer upravo zbog blagih kazni, pa i puštanja počinitelja na slobodu dok traje istraga (kod težih nasilnih ponašanja), lako je izgubiti povjerenje u sustav. Nažalost, opet se vraćam na onu spominjanu koordinaciju u postupanju svih dionika u sustavu koja još nije dovoljno ujednačena. To nagriza povjerenje žrtava koje onda zaključuju da im je bolje trpjeti i šutjeti. No, to je zapravo najgora odluka! Ostankom u nasilnom odnosu osoba gubi sebe, više se ne možete davati ni djeci, osim što im daje svakodnevno primjer da je uredu živjeti kao žrtva.

 

Sudska kazna nasilniku mora poslati poruku da se njegovo ponašanje ne može tolerirati. Žrtvi se tako šalje poruka da joj se vjeruje i da je zaštićena jer sustav radi svoj posao! No, da bi sustav mogao reagirati, žrtva mora prijaviti nasilje.

 

Djeca sve vide i osjete, ona uče od nas, preuzimaju naše obrasce ponašanja, iz njih razvijaju stavove i nose ih dalje u svoj život. Rekla bih da je žrtva također odgovorna za poruke koje kao roditelj daje svojoj djeci, a i da nema djecu odgovorna je prema sebi. Ona mora nešto poduzeti kako bi bila sretna i funkcionalna. Stoga poručujem svim žrtvama obiteljskog nasilja: jedino je ispravno tražiti pomoć i prijaviti nasilje! Žrtva se može javiti u naše Savjetovalište ili bilo koje blizu njezinog mjesta življenja. Pozivam sve da napad na sebe prijave policiji, a nasilje u kojem žive nadležnom centru za socijalnu skrb. Tim prvim korakom počinjete proces osnaživanja sebe kako biste dalje u životu mogle/i biti dobar roditelj, prijatelj, radnik i emocionalni partner.

 

Iza mr. sc. Željke Barić dugogodišnje je iskustvo rada sa žrtvama obiteljskog nasilja,  15 godina ravnateljica  je Doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja “Duga – Zagreb”   

 

Kome se obratiti za pomoć

U Gradu Zagrebu djeluju Tim Grada Zagreba za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te Povjerenstvo Grada Zagreba za zaštitu od nasilja u obitelji. Ta dva stručna tijela izdala su zajedničko priopćenje s informacijama o uslugama za žrtve obiteljskog nasilja koje žive na području Grada Zagreba. U priopćenju se nalaze svi kontakti i komunikacijski kanali putem kojih žrtve mogu tražiti pomoć.

 

Zajedničko priopćenje Tima Grada Zagreba za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i Povjerenstva za zaštitu od nasilja u obitelji povodom povećanog rizika od obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama u tijeku pandemije koronavirusa COVID – 19 i informacije o uslugama za žrtve na području Grada Zagreba

Zajedničko priopćenje Tima Grada Zagreba za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i Povjerenstva za zaštitu od nasilja u obitelji povodom povećanog rizika od obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama u tijeku pandemije koronavirusa COVID – 19 i informacije o uslugama za žrtve na području Grada Zagreba

Prilažemo i link na Adresar svih organizacija i ustanove koje pružaju pomoć žrtvama obiteljskog nasilja u Hrvatskoj.

No Title

No Description

 

 

 

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.