“Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo s našim životom. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnem za njima.“

Joyce Maynard

 

Kako dijete reagira na vijest o dijagnozi maligne bolesti u obitelji često ovisi o tome kako se odrasli nose sa situacijom.

Djeca uče kroz ponašanje roditelja.

Iako su toga svjesni, roditelji su često pod stresom i teško se nose s vlastitim osjećajima straha i neizvjesnosti. I dijete može biti pogođeno, na drugačije načine, ovisno o tome poznaje li već nekoga tko je bolovao od maligne bolesti i je li se ta osoba oporavila.

Uz pravu pomoć, djeca i roditelji mogu se naučiti nositi s bolešću i liječenjem. Najbolje rješenje je iskrenost. 

Zašto djetetu treba reći da roditelj boluje od raka?

Neki se roditelji boje da će se njihova djeca previše brinuti budu li znala činjenice o onome što se događa.

Ali roditelji i djeca imaju različita životna iskustva, što znači da će djeca vrlo vjerojatno reagirati drugačije od nas odraslih.

Osim toga, malignu bolest nemoguće je tajiti. Djeca obično osjete kad im se nešto skriva, čak i ako ništa konkretno nisu čula.

 

Ponekad pokušaj da zaštitimo djecu postaje upravo otežavajući faktor koji im pogoršava psihičko stanje. 

 

Mogu primijetiti da ostali ukućani imaju drugačije reakcije te da nešto nije u redu. Često će u takvim situacijama i sami skrivati činjenicu da pokušavaju saznati o čemu se radi, a to izaziva još veću brigu i anksioznost, budući da neznanje pojačava strah da će se dogoditi ono najgore.

Ako djeca saznaju o bolesti roditelja od nekog drugog, to može uništiti međusobno povjerenje te izazvati osjećaj izoliranosti od ostatka obitelji.

Upravo je zato iskrenost najbolje rješenje. Sve o čemu možemo razgovarati, postaje manje preplavljujuće i zastrašujuće te lakše podnošljivo.

Uz to, razgovor nam daje osjećaj da nismo sami.

To znači da ponekad pokušaj da zaštitimo djecu postaje upravo otežavajući faktor koji im pogoršava psihičko stanje. 

Uloga roditelja nije zaštita od svega što im se može dogoditi u životu, već i lekcija kako se treba nositi s neželjenim događajima.

Djeca moraju znati

Postoji još jedan evidentan razlog zašto je loše tajiti malignu bolest.

A to je razdoblje kad krene samo liječenje.

Upravo tada dijete može vidjeti neke nuspojave terapije kao što su umor, mučnina, povraćanje, gubitak kose i druge promjene. Tjelesne promjene i pogoršanja mogu biti vrlo zastrašujuća za djecu ako ranije s njima nisu bila upoznata.

Oni vide roditelja da pati i zaključuju da će umrijeti.

Također, djeca mogu pomisliti da će se i drugi članovi obitelji razboljeti od iste bolesti, uključujući i njih same.

Zato djeca trebaju unaprijed biti upoznata sa svim činjenicama.

No, kako reći djetetu da roditelj ima rak?

U ovoj problematici važna je dob djeteta.

Uvijek treba pristupiti do granice koju dijete može razumjeti te se tako pripremiti na promjene u obiteljskoj dinamici.

Djeci je važna rutina i ona im daje sigurnost. Ako im se rutina imalo mijenja, moraju biti s tim upoznati kako bi im osjećaj sigurnosti bio što manje poljuljan i kako bi se lakše prilagodili na promjene.

Djeca do osam godina ne trebaju puno detalja i informacija, za razliku od starije djece.

Tinejdžeri koji testiraju svoju neovisnost i vlastite granice imat će različite brige od, primjerice, petogodišnjeg djeteta koje roditelje treba za bazičnu brigu i njegu.

Sva djeca trebaju sljedeće informacije:

– ime bolesti

– koji dio tijela je bolest zahvatila

– kako će se bolest liječiti

– kako će bolest i liječenje utjecati na njihove živote

Sve informacije trebaju biti iznesene u miru i diskreciji, uz puno strpljenja.

Ako roditelji imaju više djece, preporučuje se da sa svakim djetetom porazgovaraju posebno kako bi što bolje uočili koje dijete kako reagira.

Ako su u obitelji prisutna oba roditelja bilo bi dobro da zajedno porazgovaraju s djetetom.

Samohrani roditelji mogu potražiti pomoć, podršku i prisutnost bliske i stabilne odrasle osobe.

No, to ne znači da treba bezuvjetno prikrivati emocije. 

U redu je ako se nekad i rasplačete pred djetetom, uz objašnjenje kako je ovo i za vas teška situacija, no da to ne znači da se svi zajedno nećete moći s njom nositi.

Mnoga djeca mogu osjetiti krivnju što su im roditelji bolesni zbog prethodnih sukoba, ili pak dobiti iracionalni osjećaj svemoći pomoću koje će upravo oni spasiti roditelja.

Zato nije loše unaprijed reći da se radi o ozbiljnoj bolesti za koju nitko nije kriv te da ona zahtijeva složeno liječenje u suradnji sa zdravstvenim osobljem.

Isto tako treba naglasiti da maligna bolest nije zarazna i da aktualna situacija ne znači da će se još netko u obitelji razboljeti.

 

Uvijek je potrebno osluhnuti dječje želje i mogućnosti i pustiti ih da vam u bolesti pomognu tako da ta pomoć ispuni i njih i vas, a da vam ne predstavlja opterećenje.

 

 

Potrebno je reći i da, iako postoje različiti ishodi, maligna bolest sve više postaje bolest s kojom se živi, a ne isključivo bolest od koje se umire.

Te kako, kao i u zdravlju, ni u bolesti nismo svi isti.

Kako će moje dijete reagirati?

Reakcija djeteta ovisi o mnogo faktora: o njegovoj dobi, informiranosti, samom karakteru djeteta, odnosima u obitelji, načinu na koji se obitelj nosi s teškim situacijama.

Biti pozitivan nije uvijek lako. U teškim trenucima uvijek je bolje biti iskren i iznijeti svoje brige, nego ih silom potiskivati, jer to stvara negativnu energiju i crpi snagu svima koji su uključeni u proces liječenja. A oni svi imaju pravo izraziti svoje mišljenje i osjećaje.

Uvijek je potrebno osluhnuti dječje želje i mogućnosti i pustiti ih da vam u bolesti pomognu tako da ta pomoć ispuni i njih i vas, a da vam ne predstavlja opterećenje.

Mlađoj djeci često je teže verbalno se izraziti pa im se može pristupiti kroz terapiju igrom (recimo, omiljena igračka se razboljela pa je cijela obitelj kreće liječiti).

Djeci koja su upravo svladala samostalno obavljanje nužde može se dogoditi da ponovno počnu mokriti u donje rublje ili u krevet.

Treba imati razumijevanja.

Neka djeca imaju smetnje u spavanju i prehrani, osjećaju pojačanu anksioznost i oscilacije raspoloženja u vidu ljutnje, tuge, osjećaja gorčine i neutješnosti.

Navedene promjene mogu biti prolazne. No, ako potraju potrebno je posavjetovati se s pedijatrom, dječjim psihologom, dječjim psihijatrom i drugim stručnjacima.

Što ako me dijete pita hoću li umrijeti?

Na ovo vrlo teško i delikatno pitanje treba odgovoriti i ako nije direktno postavljeno. Ono izaziva najveći stres u obitelji.

Prvo morate znati što bi odgovorili drugoj odrasloj osobi kao i samoj sebi.

Navest ćemo neke primjere iz stvarnog života:

„Ponekad se dogodi da ljudi umru od maligne bolesti, no to ne znači da će se isto dogoditi i meni. U razgovoru s liječnicima saznala sam da postoje nove i vrlo učinkovite metode liječenja za vrstu raka od kojeg bolujem.“

„Liječnici su mi rekli da postoje velike šanse da moje liječenje prođe uspješno. Za sada nemam razloga vjerovati drugačije. Što god novo saznam, svakako ću to podijeliti s tobom.“

„Trenutno je teško reći što će se dogoditi. Znat ću više detalja nakon prvih ciklusa liječenja i svakako ćemo o tome razgovarati.“

„O tipu maligne bolesti od koje bolujem još se ne zna dovoljno. Ali, liječnici i ja zajedno ćemo učiniti sve da budem bolje.“

„Moja maligna bolest teška je za liječenje, ali nećemo odustati. Pokušat ćemo sve što možemo. Nitko ne znati što će se točno dogoditi, ali obećajem da ćemo sve prolaziti zajedno.“

„Ne želim da trenutno brineš o tome što će biti. Razmišljajmo o onome što se događa sada. Ako se bilo što promijeni, podijelit ću to s tobom najbolje što znam.“

Kako mogu uvjeriti svoje dijete da će sve biti u redu?

Roditelji ne mogu djeci dati obećanje koje bi oni htjeli čuti kada saznaju za bolest.

Jer činjenica je da ni sami ne znaju ishod liječenja. A laž samo može poljuljati povjerenje.

No, postoje još neke stvari koje roditelji mogu učiniti za svoju djecu, a to je da im kažu da će, što god se dogodilo, uvijek biti voljena i zbrinuta.

Neka djeca će željeti čuti konkretan plan. Tu od velike pomoći mogu biti drugi članovi obitelji i bliski prijatelji.

Djeca koja imaju samo jednog roditelja teže će podnijeti bolest, i tada su svaka podrška, kao i konkretne odluke, od neizmjerne važnosti.

Važno je i da svako dijete što je više moguće zadrži svoju svakodnevnu rutinu. U najgorim trenucima i scenarijima djeca moraju znati tko će se pobrinuti za njih i njihovu vlastitu budućnost.

Ako se i sami teško nosite s ovom situacijom, neka vam ne bude neugodno potražiti savjet.

Jer, život nas stavlja pred razne izazove od najranije dobi, a životna škola ne pohađa se unaprijed. Nju savladavamo dok god postojimo.