Povodom listopada, mjeseca podizanja svijesti o raku dojke, intervju za „Nismo same“ dao je predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, prof. dr. Stjepko Pleština.
Koji su najčešći čimbenici rizika za razvoj raka dojke na koje bi žene trebale obratiti pažnju?
Najznačajniji rizik nosi dob. Pojavnost raka dojke povećava se od puberteta do otprilike 80. godine života, s tim da je više od tri četvrtine oboljelih starije od 50 godina. Rizik je više no dvostruko veći u žena koje su u užoj obitelji imale nekoga s rakom dojke ili jajnika. Ako su to bile dvije srodnice s majčine strane, ili se rak u njih javio prije 40. godine, rizik raste čak i deseterostruko. Genske promjene također donose rizik, a najbolje su proučene mutacije BRCA1 i BRCA2 gena, premda se s rakom dojke može povezati više stotina genskih promjena. Rana pojava mjesečnice i kasna menopauza zbog dugotrajne stimulacije estrogenima i progesteronom povećavaju rizik, jednako kao i hormonsko nadomjesno liječenje. Pretilost, alkohol i manjak tjelesne aktivnosti također doprinose povećanju rizika.
Žene nam pišu da su za dijagnozu doznale na neprimjeren način. Primjerice, tako što su podigle nalaz na šalteru. Tko bi i kako ženi trebao priopćiti da boluje od raka dojke?
Dijagnozu, kao i samu sumnju na zloćudni proces, bolesnici bi morao priopćiti liječnik. Prirodno bi bilo da je to obiteljski liječnik, no to može biti i specijalist kojem je bolesnica bila upućena, ako on usmjerava obradu. Međutim, nerijetko bolesnice same podižu nalaze učinjenih pretraga ili im se oni šalju na kućnu adresu. Problem je i to što se bolesnice nerijetko istovremeno obrađuju u više ustanova, jedna pretraga na jednom, a druga na drugom mjestu.
prof. dr. Stjepko Pleština: Borbu protiv zloćudnih bolesti možemo dobiti samo ako sudjelujemo svi, ali doslovce svi: od zdravih građana koji trebaju izbjegavati poznate čimbenike rizika i odazvati se programima ranog otkrivanja bolesti, preko bolesnika i njihovih udruga, medija, pa do liječnika i zdravstvene administracije.
Mnoge žene misle kako bi, kada doznaju dijagnozu, već drugi dan trebale na operaciju. Igraju li sati ulogu u liječenju raka dojke?
Ne igraju bitnu ulogu ni sati ni dani, pa čak ni tjedni. Nastanak i razvoj tumora dojke višegodišnji je proces. Dakako, sama spoznaja da imaš zloćudnu bolest nosi veliko psihičko opterećenje. I zato je psihološka potpora potrebna i važna od samog početka, čak i prije konačne dijagnoze. Bitno je bolesnicu ne prepustiti samoj sebi. Kemoterapija ili kirurgija ne mogu biti zamjena za psihološku potporu. Potrebno je u što kraćem roku napraviti plan liječenja i prezentirati ga bolesnici. Danas kirurško liječenje vrlo često i nije prvo u slijedu.
Kada dobije nalaz da boluje od raka kome bi se žena trebala prvo obratiti: kirurgu ili onkologu?
Svaka bi žena prije odluke o načinu liječenja morala biti „prikazana“ multidisciplinarnom timu koji izrađuje prijedlog plana liječenja. Ako je tako, potpuno je svejedno kome će se žena prvo obratiti. No, uzevši u obzir činjenicu da se bolesnice s rakom dojke operiraju i u ustanovama koje uopće nemaju onkologa, moj je odgovor da bi se žena prvo trebala obratiti onkologu.
Zašto u našim bolnicama ne postoje jedinstveni protokoli liječenja?
Već dugo vremena nemamo ni odgovor na pitanje gdje se sve liječe onkološki bolesnici te kakvi su konačni rezultati tog liječenja. Jasno definirana onkološka mreža i akreditacija ustanova trebale bi riješiti taj problem. Bolesnica s rakom dojke mora znati gdje će se javiti, koju će uslugu tamo dobiti, tko će joj pružiti tu uslugu i u kojem roku. Premda, dakako, postoje opće smjernice za dijagnostiku i liječenje, nametnuti protokoli ne mogu biti rješenje. Ne liječi se, naime, bolest nego bolesnik. Multidisciplinarni tim za svakog bolesnika ponaosob mora procijeniti što je optimalan pristup, uzimajući u obzir ne samo obilježja i proširenost zloćudne bolesti, već i obilježja bolesnika (dob, opće stanje i komorbiditet primjerice), ali i njegove preferencije.
Je li ženama u Hrvatskoj za liječenje raka dojke dostupna identična terapija kao onima u drugim europskim zemljama?
Ako je vaše pitanje imamo li dostupne sve lijekove koje imaju razvijene zemlje, odgovor je DA. U svijetu gotovo da ne postoji lijek koji je registriran za liječenje oboljelih od raka dojke, a da nije na Listi lijekova HZZO-a. No, lijekovi su samo dio potrebnog.
Što je metastatski rak dojke? Može li se danas živjeti s metastatskim rakom?
Metastatski rak dojke je i nadalje neizlječiva bolest, no pretvorili smo ga u kroničnu bolest s kojom se može živjeti. I to vrlo kvalitetno.
Više ste puta javno istaknuli kako se onkološki bolesnici kod nas liječe na puno (previše) mjesta te da bi se jasnim definiranjem tko se može baviti onkologijom kvaliteta liječenja mogla podići za 20 posto. Upravo se krenulo u izradu Nacionalnog plana za borbu protiv zloćudnih bolesti. Hoćete li biti uključeni u rad na tom dokumentu?
Dokument je u izradi. Uključen sam i ja, no to nije bitno. Pojedinac ne može napraviti ništa, važno je da svatko od nas ponese svoj dio odgovornosti. Borbu protiv zloćudnih bolesti možemo dobiti samo ako sudjelujemo svi, ali doslovce svi: od zdravih građana koji trebaju izbjegavati poznate čimbenike rizika i odazvati se programima ranog otkrivanja bolesti, preko bolesnika i njihovih udruga, medija, pa do liječnika i zdravstvene administracije.
Mislite li da će jedan takav dokument riješiti probleme na koje upozoravate godinama?
Dakako da neće sam po sebi, ostat će mrtvo slovo na papiru ako ga odlučno ne implementiramo. No, u tom ćemo slučaju svi zajedno i dalje gubiti rat sa zloćudnim bolestima. To zaista nikome nije u interesu. Nadam se i vjerujem da ćemo biti pametniji. Sazrelo je vrijeme.
