„Ne pitaj se što svijet treba, zapitaj se što tebe čini živim. A onda idi i napravi to.
Zato što svijetu trebaju ljudi koji su oživjeli.“
Howard Washington Thurman
Odustajem…
Od onih koji mi se ne javljaju, iako sam na sve načine pokušavala doprijeti do njih.
Od lažnih prijatelja koji su nestali u mojim najvećim olujama.
Od silne želje da me podrže oni članovi obitelji koji me kroje po svom nacrtu, i samo me takvu prihvaćaju.
Od svih ljubavi koje sam čekala, poziva koji nisu zazvonili, sastanaka na kojima se nitko nije pojavio, od strepnji u nesanici, praštanja bez razloga, davanja uvijek novih šansi, od riječi koje nisu bile napisane, koje su postojale samo u mojim željama.
Neka ljubav bude ta koja čeka mene, u nekom uglu, da me pozitivno prestraši…
Odustajem od pristajanja na bilo što čemu moje tijelo i emocije govore ‘ne’, opkoljena osjećajem dužnosti da moram biti dovoljno dobra, da ne smijem razočarati, samo da bi me ljudi voljeli, ili jednostavno pristanem u žurbi, bez da sam prethodno bila u kontaktu sama sa sobom i osluhnula svoje potrebe.
Odustajem od svega što mi crpi snagu, od razmišljanja o onome što ne mogu promijeniti, o onome što bi se moglo dogoditi, a što mi izaziva glavobolju, grč u želucu, nervozu, plete gordijski čvor, gradi labirint iz kojeg je nemoguće izaći.
Odričem se mržnje prema onima koji nisu mogli drugačije, jer ljutnja i mržnja su dvije sestre omče koje sami sebi stavljamo oko vrata.
Ne odustajem…
Ne odustajem od svojih snova, ma kako oni nerealni bili, jer postoje baloni za koje se moramo držati da bismo znali da postojimo, da smo tu, unatoč svemu, i da se ne predajemo.
Ne odustajem od onih probranih bića koja su mi postavila dasku na dijelu prelomljenog mosta, s kojeg se vidi duboka i mračna rijeka u koju bih propala i razbila se, kao staklena čaša u provaliji lažnih očekivanja.
Ne odustajem činiti stvari koje me vesele, u kojima sam dobra i kreativna, jer me čine boljom, i uz koje ću se ostvariti.
Ne odustajem od maženja sebe, zaslužujem poljubac, zagrljaj, toplu riječ, utjehu.
Ne odustajem od glazbe, onih pjesama koje čim ih čuješ znaš da ih nikada nećeš zaboraviti.
Možda već sutra bude sljedeća.
Želim lijepe uspomene koje će se tek dogoditi.
Zaslužujem odmor, pa i nestati na tren ako mi dođe, od svih i svega, ne razmišljati o ničem, disati, popiti jutarnju kavu na balkonu, gledati igru ptica na nebu, natjecanje jata u letu, koje stvara neobične i promjenjive oblike, pratiti plutanje oblaka u raznim bojama, prvo proljetno cvijeće, kapi kiše, pahuljice snijega, zrake sunca, mjesečinu, zvijezde, valove mora, ljetnu oluju, jesenje lišće, osmijeh.
Ne odustajem od svog zdravlja, imam samo jedno tijelo na koje sam ponekad ljuta, ali ono i ja živimo u vječnoj simbiozi, dok se borimo da jedno drugom činimo najbolje što možemo iako znam da mogu i moram još i bolje, nekad sam sama prema sebi najstroža.
Čovjek tako lako zapostavi samog sebe.
Ne odustajem od svojih stavova i principa u koje vjerujem jer znam što mi srce sniva. Ono što je za mene ispravno, duboko iznutra, moja je istina, a svoju istinu ne dam nikome na korištenje, niti dozvoljavam da je netko sumnjom poljulja.
I kad mi kažu da su neke bitke unaprijed izgubljene, oglušujem se na takve porazne izjave. Sve što je potencijalna budućnost, još se nije dogodilo, kako dobro, tako ni loše. I nitko mi ne može reći drugačije.
Ne odustajem od života, jer dok god sam živa nanovo postajem, postojim, dišem, trepćem, vrijedim, opstajem i trajem.
Jer mogu sebi to dozvoliti.
Da svaki dan čujem svoju pjesmu.
