Svi se sjećamo kada je došao prvi put. Gledao je u pod, glas mu je drhtao, cipele kao da su se same rasplesale od nervoze… Da, i njegove cipele su izazivale empatiju.

Iza skromnog i prema svima dobronamjernog čovjeka skrivao se vrlo obrazovan muškarac, pun općeg znanja, koji je vješto baratao medicinskim izrazima.

Njegov život bio je gotovo pa savršen sve dok rak nije pokucao na vrata obitelji.

Supruga se prva razboljela.

Operacija je uspješno prošla, kao i kemoterapija, no uskoro se bolest pojavila na drugom mjestu.

I proširila se.

Borili su se tri godine, preokrenuli su sve pred sobom da joj pomognu, ali kako je govorio: “Gospođa je preminula.”

Ostao je sam s 23-godišnjom kćerkom.

Dok se liječio u našoj Dnevnoj bolnici saznao je da i sam ima rak.

Hitno je operiran te je po oporavku nastavio psihoterapijsko liječenje.

Morat će na redovite kontrole, a supruga mu jako nedostaje, naročito u ovim teškim trenucima.

Sjedi na njezinom grobu svaki vikend i šuti…

* * *

Novi tjedan u Dnevnoj bolnici.

Dan je oblačan, baš pred kišu.

Toliko je mračno da smo u prostoriji morali upaliti svjetlo.

Pitamo grupu kako je prošao vikend.

Nakon dvije gospođe javlja se Branko.

Nije htio ranije govoriti, ali kćer se u zadnje vrijeme loše osjećala, mislio je da je to od iscrpljenosti, ali nalazi su bili poražavajući.

“Dijana ima leukemiju”, rekao je.

* * *

Zrak je postao još zagušljiviji, svi smo gledali u nebo čekajući da ta kiša već jednom krene, kao da će ona isprati tu nevidljivu težinu oko nas.

Što osoblje pomisli u tom trenutku?

Gutamo ogromnu ljutnju što je ovo divno biće zadesila tako teška situacija, a ne smijemo se slomiti zbog njega.

“Vi ste mi jedina utjeha koju imam, da nemam vas, ne znam kud bih sa sobom”, dodao je i začepio nam suzne žlijezde. Progutali smo knedlu. Rekli smo mu da ćemo sve prolaziti zajedno.

I prošli smo.

Dijaninu operaciju i Brankovu kontrolu, podigli smo ga na noge i ispratili u svakodnevicu.

Mjesecima smo se divili njegovoj dobroti i činjenici da je brinuo i o pacijentima i o osoblju te nam je kad smo svi u našem timu imali grlobolju donio biljne pastile u ordinaciju.

“On pored svih svojih nevolja misli na nas!”, izgovorila sam našoj sestri. Bila sam iznenađena i dirnuta.

A onda se javio na kontrolu.

Kćeri se vratio karcinom.

Čeka je nova operacija.

Plače.

Jer ima samo nju i ne želi je izgubiti.

Muškarci rijetko plaču.

Teško je gledati tako dobrog čovjeka u tolikoj tuzi.

“Branko, dođite ponovno u Dnevnu bolnicu, proći ćemo opet sve s vama, niste sami.”

I došao je.

Priča se nastavlja.

Ne odustajemo. Ni mi, ni Branko.

Borimo se do kraja.

Zato smo tu. Zato postojimo.

Zbog ovakvih heroja i sami postajemo ratnici.

Branko, hvala vam što postojite.

Zbog pojedinaca poput vas naš poziv ima smisao.