Ispunjena i sretna željno iščekujem još ovakvih ugodnih i korisnih susreta koji će isticati važnost psihoonkologije kao posebne grane medicine.
Piše: Ivana Đurić-Katanić
U organizaciji Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja, a u sklopu projekta Umjetnošću do mentalnog zdravlja, u Galeriji Kranjčar na Kaptolu 9. studenoga izvedena je monodrama „Potrošeni snovi“ glumice Natalije Đorđević, a nakon predstave i okrugli stol o psihoonkologiji. Monodrama je glumičino autorsko djelo prema motivima Čehovljevih drama i pjesama iz zbirke „Proročanski prsti“ Natalije Vorobjove Hržić.
Meni je pripala čast moderirati okrugli stol uz prof. dr. Marijanu Braš i prof. dr. Veljka Đorđevića. Velika je to čast, jer na predstavu su došli brojni liječnici i drugi stručnjaci kojima je bliska psihoonkologija, kao i žene oboljele od karcinoma dojke.
Potrošeni snovi zaista su moćna predstava, a Natalijina je gluma fantastična. Predstava govori o teškoj noći u životu emocionalno skrhane Ranjevske koja doživljava živčani slom i posljednje utočište pronalazi upravo u uspomenama, ostaje skamenjena nad pitanjem kamo i kako dalje kada više nikome ne pripadaš, kada nemaš želja i snova i je li to uopće život.
Okrugli stol otvorila je prof. dr. Marijana Braš. Govorila je o Zagrebačkom institutu za kulturu zdravlja koji je do sada uspješno proveo brojne projekte u kojima su često bili spajani umjetnost i mentalno zdravlje. Institut uspješno surađuje s Glazbenom akademijom, Likovnom akademijom i Akademijom dramskih umjetnosti. Dr. Braš je podsjetila da je prije deset godina s Vesnom Andrijević Matovac i drugim ženama osnivala udrugu SVE za NJU.
S pozicije predstojnice Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb govorila je i o razvoju psihosomatske medicine u Hrvatskoj. Na Klinici se provode brojni programi psihološke potpore, uključujući i tromjesečnu dnevnu bolnicu kroz koju su kao onkološke pacijentice prošle brojne žene. Klinika je odlično organizirana kroz rad sa psiholozima, psihijatrima, nutricionistima, socijalnim radnicima, radnim terapeutima itd. O prepoznatoj važnosti psihoonkologije dr. Braš je govorila iz iskustva rada u inozemstvu kamo je odlazila na edukacije i konferencije. Istaknula je kako u nekim onkološkim bolnicama u SAD-u s oboljelima od malignih bolesti na 500 onkoloških kreveta radi 100 psihijatara i psihologa. Nažalost, mi smo još daleko od toga i trebat će vremena da donositelji odluka prepoznaju koliko je važna psihološka potpora oboljelima, a što može značajno utjecati i na ishode liječenja.
U organizaciji Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja 9. studenoga izvedena je monodrama „Potrošeni snovi“ glumice Natalije Đorđević, a nakon predstave i okrugli stol o psihoonkologiji.
Okrugli stol na kojem je sudjelovao i Bruno Šimleša moderirali su prof. dr. Marijana Braš, prof. dr. Veljko Đorđević i Ivana Đurić-Katanić.
Prof. dr. Veljko Đorđević govorio je o važnosti psihoneuroimunologije te utjecaju psihološke podrške tijekom liječenja. Naglasio je da su se on i njegovi suradnici samoinicijativno dodatno educirali u inozemstvu u području psihosomatske medicine. Također se osvrnuo na razvoj Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (CEPAMET) čiji je osnivač.
Na okruglom stolu posebno je naglašena važnost komunikacije i odnosa pacijent – liječnik. Istaknuto je kako u tome poprilično zaostajemo za svjetskim standardima. Po tom pitanju jako je važan rad sa studentima medicine i njihovo usmjeravanje upravo na važnost komunikacije s pacijentima, pogotovo u trenucima priopćavanja dijagnoze i sl.
U raspravu su se uključili i brojni prisutni. Doc. dr. Vesna Ramljak s Klinike za tumore iznijela je svoja iskustva kroz privilegiju, kako je rekla, da situaciju može promatrati iz kuta i pacijenta i liječnika. Sociolog Bruno Šimleša, kojemu je bliska psihoonkologija i često pomaže oboljelim ženama te je veliki prijatelj udruge SVE za NJU, iznio je svoje stavove o važnosti odnosa povjerenja i poštovanja između liječnika i pacijenta u trenucima kada se izriče dijagnoza ili prognoza liječenja. Govorio je i o tome koliko ti trenuci i način priopćavanja dijagnoze mogu utjecati na pacijenta i odnos prema liječenju i bolesti. Istaknuo je kako bi pacijenti trebali shvatiti da njihovi liječnici nisu super ljudi sa super moćima, no jednako tako i liječnici bi morali znati da greške u komunikaciji mogu prilično otežati liječenje.
Ja sam govorila iz pozicije onkološkog pacijenta. Rekla sam da mi se predstava jako svidjela te da sam se mogla poistovjetiti s glumicom. Na svijetu nema čovjeka koji nema neke potrošene snove ili razočaranja. Pogotovo smo mi, onkološki pacijenti, svjesni toga koliko se snova potroši i sruši u trenutku suočavanja s dijagnozom karcinoma.
Meni osobno srušili su se neki snovi o dugovječnosti i bezbrižnosti. Jako se dobro sjećam koliko sam večeri lijegala u krevet s mišlju o tome koliko mi je još preostalo vremena, hoću li stići prenijeti kćerima sve što želim, hoću li otići na još neka ljetovanja koja želim… Proganjao me osjećaj da više nikada ništa neće biti bezbrižno kao prije, da je ovo neizlječiva i kronična bolest, da ću, dok me ima na ovom svijetu, obilaziti bolnice i obavljati pretrage. S vremenom sam shvatila da je to što više ništa neće biti kao prije u stvari dobro za mene jer način života koji sam prije vodila očito nije bio dobar za mene.
Ponekad mislim da do onkoloških oboljenja i dolazi zbog toga što ne možemo prihvatiti neke potrošene snove i razočaranja (traumatske situacije, nelagode, nesreće) i što ih skupljamo i skupljamo sve dok protesti protiv njih u nama ne naraste toliko da se na kraju pokrene program samouništenja u našem tijelu. Kroz liječenje sam dobila veliku podršku i ljubav, dobila sam u život nove divne ljude, i količina te ljubavi i podrške liječila me jednako kao i medicina. Danas sam sva u planovima i brojnim projektima kojima želim pomagati ljudima (silina ljubavi koju sam primila jednostavno ne može ostati zarobljena negdje u meni, ona traži da se prelijeva dalje). Te projekte ne doživljavam kao poslovne već kao svoje egzistencijalne projekte, kao svoje zdravlje. Zahvalna sam Savršenom Stvoritelju koji nam uvijek daje nove snove nakon nekih potrošenih.
Navela sam i neka svoja iskustva u komunikaciji između pacijenta i liječnika, a na to su se nadovezale i druge oboljele žene iz publike. Istaknuli smo važnost te komunikacije (i verbalne i neverbalne) u trenutcima kada nam je najteže te kako dugo pamtimo neke rečenice tada izgovorene, koliko nas pogađaju, koliko nam znače i koliko mogu obilježiti naše liječenje. Rečenice i geste medicinskog osoblja mogu nas toliko dizati da povoljno utječu na ishod liječenja, a mogu nas i spuštati da padamo u neka teška psihička stanja koja ometaju izlječenje. Prof. dr. Braš i prof. dr. Đorđević naveli su slučajeve koji pokazuju koliko fatalne mogu biti posljedice nekih takvih situacija.
Prof. dr. Braš potaknula je i raspravu o tome što bi se još eventualno moglo učiniti u sustavu podrške onkološkim pacijentima.
Iz svog osobnog, i možda profesionalnog iskustva, navela sam važnost rada s djecom oboljelih roditelja. Često su roditelji, i sami izgubljeni od šoka dijagnoze, u nedoumicama kako reći djeci za ovakvu tešku dijagnozu i kako im pomoći da sa što manje stresa i traume prihvate i prožive fazu liječenja. Izuzetno je važno pružiti i psihološku potporu djeci, ali i ostalim članovima obitelji koji s onkološkim pacijentom sve proživljavaju. Bolest mijenja i dinamiku odnosa u obitelji, i ponekad su to situacije u kojima kulminiraju neke do tada nakupljene emocionalne teškoće i opterećenosti odnosa. Nije rijetko da nakon dijagnoze dolazi i do razvoda brakova. Vrlo je važno educirati i učitelje i profesore koji rade s djecom oboljelih o načinima adekvatne pomoći.
Te večeri u Galeriji Kranjčar zaista je vladala neka topla energija i zajedništvo liječnika i pacijenata. Razmjena iskustava i pozitivan duh zajedništva, toplina u iskazima i svjedočanstvima mogli su se osjetiti u zraku. Stvorena je posebna atmosfera u kojoj se nikome nije dalo ići doma.
Druženje smo nastavili uz tortu, čašu vina i puno, puno ljekovitih zagrljaja.
Ispunjena i sretna željno iščekujem još ovakvih ugodnih i korisnih susreta koji će isticati važnost psihoonkologije kao posebne grane medicine.
