O raku dojke za Nismo same govori prof. dr. Damir Vrbanec, pročelnik Zavoda za internističku onkologiju na Klinici za onkologiju KBC-a Zagreb i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

 

Koje simptome raka dojke žene ne bi smjele zanemariti?

Žene nikako ne bi smjele zanemariti palpatornu kvržicu na dojci, zatim promjene na koži dojke, uvlačenje kože, uvlačenje bradavica. To su nekako osnovni simptomi zbog kojih bi se žene morale obratiti liječniku.

Od koje bi godine života žene trebale krenuti na redovite preglede? Koja je vaša preporuka?

Između 40. i 45. godine života. To je neka dobna granica od koje bi žene redovito trebale ići na liječničke kontrole dojki. No, i prije toga bi obavezno morale prakticirati samopreglede.

Bi li edukaciju o tome što je rak dojke i kako ga otkriti trebalo uvesti već u škole?

Svi pričamo o skupim terapijama, a one su samo vrh sante leda. Najvažnija je prevencija i u nju bi trebalo puno više ulagati. Apsolutno se slažem da bi bilo jako korisno djecu, i to već onu u osnovnoj školi, učiti i o prevenciji od raznih vrsta tumora. Ne zaboravimo da nam ono što naučimo u dječjoj dobi ostaje za čitav život.

 

nismo same

Prof. dr. Damir Vrbanec: Stalno treba raditi na prosvjećivanju i edukaciji. Na žalost, još uvijek imamo slučajeva da nam žene dolaze s lokalno uznapredovalim tumorima. I to u samom Gradu Zagrebu.

 

Što savjetujete ženama koje imaju obiteljsku predispoziciju za razvoj raka dojke?

Jedan dio raka dojke je nasljedan pa se žene koje imaju blisku srodnicu, majku ili sestru, koja je preboljela rak dojke moraju češće pregledavati. Nedavno su izašle smjernice za liječnike vezano uz BRCA1 i BRCA2 testiranje. Pripremila su ih stručna društva pri Hrvatskom liječničkom zboru, a izdao Liječnički vjesnik. Na žalost, testiranje na BRCA1 i BRCA2 gen još uvijek ne pokriva zdravstveno osiguranja, iako se to već dugo pokušava dogovoriti. Nama nedostaju i genetska savjetovališta kakva postoje vani pri bolnicama. Jako je važno da se ljude na takva testiranja ne šalje nekontrolirano. A upravo bi se u savjetovalištima nakon detaljne obrade mogao raditi probir pacijentica za testiranje. No, mi ne samo da nemamo genetsko savjetovalište, nego nemamo ni takvu specijalizaciju na našim fakultetima.

Drugo je važno pitanje što nakon testiranja, odnosno kako nakon njega postupati. Što savjetujete ženama za koje se utvrdi da nose rizičan gen?

Svojim pacijenticama savjetujem česte kontrole. Nisam pobornik radikalne operacije. Takva se praksa danas napušta i u svijetu. Mastektomije zbog rizičnog gena češće su se radile prije deset do 15 godina. Danas tomu više nije tako. Iako, naravno, sa svakom bolesnicom treba porazgovarati i vidjeti kako ona na to gleda.  

Žene često pitaju zašto neke prvo primaju terapiju, a onda idu na operaciju, a neke obrnuto?

Sve ovisi o stadiju bolesti, o lokalnom proširenju bolesti i zahvaćenosti čvorova te o tipu tumora. Neki tumori dobro reagiraju na neoadjuvantnu terapiju. Ona se danas dosta daje i drugdje u svijetu jer je dobar biološki model za praćenje, budući da pokazuje na koji način lijek koji dajemo djeluje na tumor. Kada prvo odstranimo tumor, ne možemo pratiti hoće li liječenje koje dajemo preventivno uopće reagirati.

S akademikom Reinerom supotpisali ste rad pod nazivom “Hoćemo li u 21. stoljeću provoditi kemoprevenciju raka dojke?” Prakticira li se ona danas?

Kemoprevencija je nekako slabo zaživjela u praksi. Ne samo kod nas, već i drugdje u svijetu. Ideja je bila da žene koje nemaju tumor, ali ulaze u visoku rizičnu skupinu, preventivno kroz nekoliko godina uzimaju terapiju. Tu se prvenstveno misli na hormonsku terapiju. No, teško je nekoga tko je zdrav natjerati da pet godina preventivno pije hormonski lijek. Mi imao problema sa ženama koje se liječe od raka jer neke od njih prestaju uzimati adjuvantnu terapiju.

Jeste li zadovoljni načinom na koji se u Hrvatskoj liječi rak dojke? Možemo li bolje?

Uvijek možemo bolje. Kao što sam već rekao, smatram da je ključ prevencija. Što se tiče samog liječenja, dostupna nam je većina terapija.

Zašto je onda još uvijek tako velika smrtnost od raka dojke?

Problem je u tome što se dosta tumora otkriva u poodmakloj fazi. Zato treba stalno raditi na prosvjećivanju i edukaciji. Na žalost, još uvijek imamo slučajeva da nam žene dolaze s lokalno uznapredovalim tumorima. I to u samom Gradu Zagrebu.

Koliko uopće postoji vrsta tumora dojke?

Ovisno o tome kako gledamo. Tumor dojke jako je heterogen. Pojednostavljeno se može podijeliti na četiri vrlo različita osnovna tipa tumora, ali i unutar njih ako se koriste molekularne tehnike postoje različiti podtipovi. I to je također jedan od problema. Problem je rezistencije i progresije, upravo zbog te različite heterogenosti.

Koliko se dugo liječi Vaša pacijentica s najdužim “stažom”?

Najčešće govorimo o pacijenticama kod kojih liječenje ne teče tako dobro. No, ja imam pacijentice koje su dobro već više od 20 godina. Nedugo mi se baš javila jedna pacijentica koja je kemoterapiju primala tamo negdje 1993. godine. Baš me ugodno iznenadila.

Jeste li ikada rak dojke liječili muškarcima?

Jesam.

I kako oni reagiraju?

Muškarci prvo ostanu zatečeni jer se smatra da je ta bolest rezervirana za žene. I sama je vjerojatnost da će muškarac oboljeti od raka dojke jako mala. A kasnije, manje više su vrlo slični, ali nisu isti, i simptomi i načini liječenja. Ovisno o tipu.

Od kojeg tipa raka dojke najčešće obole muškarci?

Obično su to hormonski ovisni tumori. Oni isto piju Nolvadex.

Radi li se i muškarcima mastektomija?

Obično se rade opsežni kirurški zahvati. Kažem opsežni jer muška je dojka puno manja pa se ona kod operativnog zahvata ukloni gotovo u cijelosti.

Je li vam se ikada dogodilo da je bolesnica odbila klasično liječenje i rekla da će se se ona liječiti nekom od alternativnih terapija?

Da, događa se i to. Ne prečesto, no čini mi se da je broj žena koje odbijaju kemoterapiju u porastu. Ljudi su čudni. Oni traže po internetu pa si sami odrede dijagnozu i terapiju. Šteta je da se to događa baš kod raka dojke, jer se danas ta bolest može vrlo kvalitetno liječiti i izliječiti.

Imamo i pacijentice koje odbijaju zračenje koje je sastavni dio adjuvantnog liječenja.  

Što savjetujete pacijenticama kad Vam kažu da ne žele ići na zračenje?

Pokušam im objasniti što se postiže određenom terapijom kod njihovog tipa tumora, odnosno što se gubi terapijom. Na žalost, te se pacijentice nakon nekog vremena obično jave s povratom bolesti, što je velika šteta jer se povrat bolesti mogao spriječiti.

Koliko je godina imala vaša najmlađa pacijentica?

Između 26 i 27 godina.

Što savjetujete svojim pacijenticama kada završe s terapijama?

Savjetujem im da nastoje normalno živjeti kao što su živjele i prije razvoja bolesti. A to znači da se umjereno kreću, umjereno se bave aktivnostima, normalno hrane, da ne idu u neke ekstreme. Trebaju najnormalnije živjeti i shvati da je to jedan period u životu koji je prolazan. To je jako važno.