Naša autorica Nataša Petek ponovno je završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.
– Ne mogu te više gledati ovakvu – kaže mi susjed Erik koji je došao provjeriti kako sam…
– Dobro sam – procijedim..
– Kako dobro – kaže on iznervirano, vidiš da jedva dišeš… – Izdurat ću – dodam.
– E, nećeš… odmah se spremaj na Hitnu!
– Ne mogu danas. Nemam snage, lupila miastenija na najjače. A i ne želim više u te bolnice…
– Ali ona plazmafereza bi ti mogla pomoći. Zašto se, pobogu, mučiš?! – drekne Erik već vidno iscrpljen u natezanju sa mnom.
Ja šutim i mislim si – fakat, zakaj se mučim… – Ok – velim, idem sutra na Hitnu.
– Ajd, fala Bogu – odahne on.
Dok sam spremala stvari u torbu, nazove me Nikolina, tajnica Jutarnjeg. Kažem joj: – Niksi, nisam baš dobro, žurim… – Ma samo se ti javi na telefon.
Zove Ogi, glavni urednik. Ja ostala bez teksta. (Kako je samo saznao da idem u bolnicu?) Pita me kako sam. Kažem mu da me opet lupila miastenička kriza, nakon pet godina. Veli on meni: – Ništa ti ne brini, uzimaj samo terapiju koju ti prepišu i ostani na bolovanju koliko god je potrebno. I što god ti treba, samo javi.
Meni suze na oči: – Bog te blagoslovio, Ogi – prošapćem.
“Krajem 2013. doveli su me na Hitnu na Rebro u teškom stanju. Na Neurologiji 5 mjesec i pol su me pripremali za operaciju tumora na Jordanovcu. Bilo je čupavo… Svašta sam prošla. A sada sam se opet vratila na mjesto svog hodočašća. Drugačija…”
Sasvim sam zaboravila na tu miasteniju. Baš me to pogodilo. Jako. Mislila sam da sam je se riješila. Ali nakon tri godine borbe s upalama pluća, koja su oslabila od zračenja i onog pseudomonasa, tijelo jednostavno više nije izdržalo.
Tjedan dana prije, na kontroli, moja neurologica mi kaže – Za vas miasteničare pogubna je i obična gripa a kamoli ne pneumonija. Moralo je buknuti.
Pa kako sam samo onda još živa, čudila sam u sebi…
– A da se nije vratio… – Ma kaj bi se vratil – prekidam je. – Miastenija se vratila…. Ali ne ostajem u bolnici. Moram ići raditi. Probat ću to nekako pregurati – rekla sam bez daha.
– Dobro, kako želite… Ali povisujemo kortikosteroide na 50 miligrama, i mestinone na pet tableta dnevno.. I upiše ona još u svoj kompjuter da nisam voljna ostati u bolnici.
Ali nisam izdurala. Gušila sam se noću… Bilo je neizdrživo….
Na šalteru na Hitnoj samo sam procijedila: – Kolica… Brzo su dojurili i šiknuli me u prvu slobodnu ambulantu. Jedva sam sjela na krevet. Počela sam plakati. Sve mi se vratilo – i kriza prije pet godina, i operacija tumora i rastava braka. Nemam više snage boriti se. Sestra me tješi: – Ma bit će sve u redu… Upada mladi doktor. Ja plačem. On šuti. Čeka da se smirim.
– Što vam je – pita me. Kažem kroz suze: – Miastenija, dajte mi krevet, gušim se.
Gleda on u kompjuter: – A ima vas dosta na Jordanovcu u zadnje tri godine. – Je – procijedim.
I nemam više volje pričati. Baš nemam! Želim samo krevet i da me svi puste na miru… Zove on dežurnu neurologicu s odjela i uz malo natezanja odšlajsali oni mene u sobu, na moju Neurologiju 5. Pala sam u krevet ko klada i tako odjevena zaspala.
Ujutro cijela ekipa oko mene. Vizita.
– Kako ste – pita glavna neurologica. – Umirem. – Ma kaj bi umirali… – doda glavna sestra. Kažem im da nema snage govoriti, da trebam samo mir… – Ok, šaljemo vas u drugu sobu, broj tri, tamo budete imali mira. To je krizna soba.
Krajem 2013. doveli su me na Hitnu na Rebro u teškom stanju. Na Neurologiji 5 mjesec i pol su me pripremali za operaciju tumora na Jordanovcu. Bilo je čupavo… Svašta sam prošla.
A sada sam se opet vratila na mjesto svog hodočašća. Drugačija…
Izgubila sam u međuvremenu mnoge ljude, mnogi novi su se pojavili… Ali ja više nisam ista…
U sobi sam sa ženom kojoj je umro muž prije tri godine od srčanog udara. Mlad. Pedeset godina. Suze joj klize. Voljeli su se jako…
I to je bio okidač. Sada je u teškoj miasteničkoj krizi. Jer gutala je bol u sebi, a pred drugima se pravila jaka. Kažem joj: – Pustite da suze teku… Bilo gdje… Kaj vas briga kaj ko misli! Ionako ne znaju kako vam je.
Doktori ne znaju što će sa mnom. Plazmaferezu ne mogu dobiti jer imam tu bakteriju koja je kolonizirala pluća i mogla bi ponovno buknuti i opet izazvati upalu. Podići će mi kortikosteroide na 60 miligrama i to je to. Kažu mi da će na konziliju odlučiti što dalje sa mnom, moraju zvati farmakologa.
Znači, nema mi pomoći, mislim si, a Bože mili, kaj sad. Izdurat ću.
Moja cimerica Snježana u teškom je stanju – jede i pije samo na sondu. Ne može iz kreveta, jedva priča. Ali nakon par dana je živnula jer sam ja svaki dan u sobu dovlačila puno cvijeća (ne pitajte odakle) i radila oltar. A ona ima farmu i kuži se u cvijeće pa me uči kako se koji zove. I obje u tome uživamo. A i sestre, i čistačica..
– Pa, dobro, jeste li vi doma ili u bolnici – pita me jedna sestra gledajući u gomilu ruža na bolničkom ormariću. Cimerica Snježana i ja se urotnički smijemo. Ona je raspoložena jer je taj dan odlučila da će sve biti u roza boji, mojoj omiljenoj boji, a i omiljenoj boji glavne (lijepe) sestre Andreje koja je zadužena za nas u kritičnoj sobi, i koja mi kaže da sam baš če-če dok si lakiram nokte nakon teške noći u kojoj sam se opet gušila. Ovdje mi je lijepo. Da, baš lijepo. Mir. Sestre divne (dobro se poznajemo), doktori divni, a hrana prefina. E, pa mogu reći da napokon uživam u bolnici, kako god to čudno zvučalo!
Doktori su odlučili da mi neće dati antibiotike za pseudomonas jer od osam rezervnih još su mi samo dva preostala (zapravo ja sam im to sugerirala jer nema smisla davati mi antibiotike ako nemam upalu pluća). Spremam se kući. Pozdravljam se sa svima. Grlim se i slikam sa sestrama, sa sestrom Anom koja obožava cvijeće, i cimericom. Ona plače. Kažem joj, ne brini, doći ću te posjetiti, sve će biti u redu.
Odlazim s punim roza koferom niz hodnik, a moja lijepa glavna sestra viče za mnom: – Joj, baš si mi če-če!
Život je vječito vraćanje na početak. Da nam pokaže jesmo li krenuli dalje ili nismo…
