Priča 26-godišnje djevojke kojoj je tek kada se suočila s mogućom dijagnozom raka limfnih žlijezda spoznala da se zaljubila u pogrešnu osobu.
Prvog siječnja zaželjela sam da mi ova godina bude kao nijedna ranije. Da mi se nakon puno razočaranja dogodi nešto lijepo. Nešto što će me učiniti sretnom i nasmijati me. Ubrzo sam proslavila rođendan. Dobila sam čestitku i od njega, gospodina V. To me je posebno razveselilo, budući da je on moja neostvarena višegodišnja ljubav. Godina je lijepo počela, moglo bi se reći.
No, jednog siječanjskog jutra probudila sam se s bolom ispod pazuha. Odmah sam pomislila kako nešto nije u redu pa sam poslije nekoliko dana otišla kod svog liječnika. Napravila sam laboratorijske pretrage i dodatne preglede kod liječnika. Rekli su mi da je u pitanju infekcija. Dani su prolazili, ali se limfni čvor povećavao. Ponovno sam otišla kod liječnika koji me je poslao na mnogobrojna testiranja. Iako su svi rezultati bili dobri, stanje se pogoršavalo. Bol je sada već bila tolika da sam sve manje mogla pomicati ruku. Tako sam dospjela i do Instituta za onkologiju i radiologiju. Nakon što me pregledao kirurg, rekli su mi da moram na operaciju. Kirurg je rekao kako sumnja na limfom pa sam ga na sljedećem pregledu bojažljivo pitala koliko je siguran da se radi o limfomu.
Mislila sam da će me prekoriti zbog takvog pitanja, s obzirom da se tek nakon biopsije može sigurno znati o čemu je riječ. Ipak, rekao je da je najvjerojatnije rak limfnih žlijezda. Nije mi bilo nimalo svejedno. Izašla sam iz ordinacije. U hodniku me čekala sestra. Prvi put u životu nisam mogla odmah izgovoriti tako nešto strašno. Sjela sam i počela plakati. Rekla sam joj nakon nekoliko trenutaka da liječnici sumnjaju na limfom. Konzilij je bio zakazan za početak ožujka. Tako se dogodilo da za Dan žena umjesto poklona dobijem karton na Onkologiji. Dok sam čekala poziv iz bolnice za operaciju, poslala sam poruku gospodinu V.
On je osoba u koju sam se zaljubila istog trenutka kada sam ga upoznala. Od tada do danas prošlo je više godina. Iako su se u tom periodu dogodile različite stvari, uvijek mi je bio drag. Bila sam uvjerena da ćemo, ako ništa drugo, postati prijatelji. Jako sam ga voljela. Značio mi je sve. Vjerovala sam da je čovjek. Trudila sam se oko njega, htjela sam ga usrećiti. Nažalost, ignorirao je svaki moj znak pažnje i svaki pokušaj da mu se više približim. Prelazila sam preko svega, vjerovala sam da je samo povrijeđen i razočaran, da je izgubio povjerenje u ljude. Vjerovala sam da je bio iskren. Da je ono što govori istina.
U poruci sam ga zamolila da mi se javi, s obzirom na probleme sa zdravljem kroz koje sam prolazila. Vidio je poruku, ali nije odgovorio. Bila sam jako povrijeđena. U tim mi je trenucima samo trebala njegova podrška, riječ ohrabrenja, samo sam ga htjela čuti. Ne samo da sam strahovala da sam ozbiljno bolesna, već su i brojni drugi problemi postajali sve veći. Osim obitelji, koja je svakako najvažnija, nitko nije bio uz mene. Nisam htjela da mi se javi kako bi s njim pričala o svojoj situaciji, htjela sam ga samo čuti, žudjela sam za tim da me oraspoloži.
Aleksandra Marković/ Foto privatna arhiva
U bolnicu sam otišla dan prije operacije. Kako je vrijeme prolazilo, rasli su i strah i neizvjesnost. Jako sam se plašila anestezije. Glavom su mi prolazile različite zastrašujuće misli. Hodnici puni bolesnih ljudi, gužve, sumorna, zabrinuta lica. Nisam imala osjećaj da je sve što mi se događa stvarno. Činilo mi se kao da sam u nekom filmu. Gledala sam kroz prozor s trećeg kata bolnice i razmišljala o tome kako je život nepredvidiv i čudan. Dok ljudi izvan bolnice vode uobičajeni život, užurbano idu na posao, fakultet, šeću u obližnjem parku, uživaju u proljetnom suncu, unutar bolničkih zidova svakodnevno se vodi životna borba. Tu noć nisam mogla zaspati. Izišla sam iz sobe i šetala dugim, praznim hodnikom. Razmišljala sam o različitim stvarima.
Otvarala su mi se mnoga pitanja. Što ako sam bolesna? Koliko problema to povlači za sobom? Moji su se planovi do tada već prilično izmijenili. Gospodin V. živi i radi blizu bolnice. Da je htio, mogao mi se barem javiti. U bilo kojem trenutku. Nije morao doći, iako sam ga strašno htjela vidjeti. Nedostajao mi je njegov dugo očekivani zagrljaj.
Anestezija, koje sam se toliko plašila, brzo je djelovala, tako da sam uskoro bila uspavana. Probudili su me na intenzivnoj njezi. Operacija je protekla dobro. Najteže od svega bilo je skidanje štrafte prvog postoperativnog dana. To je bilo jedno od fizički najbolnijih iskustava koje sam doživjela. Sobu sam dijelila s još sedam pacijentica. Ono što sam shvatila jest to da, bez obzira na razlike koje su među nama postojale u godinama, iskustvu, životnim navikama, upravo ovako ozbiljne i nimalo lijepe situacije zbližavaju ljude, čine da još bolje shvatimo suštinu života, prave vrijednosti, da uvijek postoji nešto što je ljudima zajedničko, da se i u teškim trenucima mogu naći osobe koje će vam uljepšati dan, koje će vas oraspoložiti, koje vas svojim iskustvom mogu potaknuti da se borite i koračate dalje.
Jedna od pacijentica koja je bila sa mnom u sobi bila je divna gospođa, nastavnica biologije u mirovini. Ona me svaki put oraspoložila svojim pričama i vedrim duhom. Zahvalna sam njoj, ali i brižnim medicinskim sestrama koje su sve učinile kako bih što lakše provela bolničke dane.
Histopatološki nalaz pokazao je da nemam rak limfnih žlijezda, već da je u pitanju infekcija. Još sam nekoliko puta nakon operacije odlazila na kontrole kod svog kirurga. Iako su liječnici napravili razne analize, nije utvrđeno o kojoj se infekciji radilo.
Gospodin V., iako je znao da sam bila u bolnici, nije se javio ni nakon operacije. Nedavno sam saznala da nikada nije bio iskren prema meni. Ponovno sam doživjela veliko razočaranje pred važan životni period. Shvatila sam da sam puno vremena, truda i ljubavi posvetila osobi koja to ne zaslužuje. Zato je važno da budemo svjesni sebe i drugih ljudi, onoga što zaslužujemo, smisla postojanja i vrijednosti života. Bitno je da shvatimo da je život neizvjestan i da se nikada ne zna što donosi novi dan.
Poštujte i volite sebe i vama drage ljude, ljude koji vas zaslužuju. Uživajte što je više moguće u onome što vas veseli. Redovno kontrolirajte svoje zdravlje, i što god vam se dogodi, vjerujte u bolje sutra!
Related posts
Ivanka Nikolić: “Živimo moj rak i ja”
Ivanka Nikolić iz Strizivojne s rakom živi već 18 godina. Ovo je njezina priča. “Ono što mogu poručiti svim ženama je da sam pronašla neviđenu hrabrost u ovoj bolesti.” Autor videa: Suzana Arslani Povežite se s nama na društvenim mrežama! Facebook: Nismo same Instagram: nismosame Twitter: nismosame