Ovo je priča o borbi i boli. O snazi i slabosti. U mojoj bližoj i daljnjoj okolini imala sam prilike svjedočiti upravo o bitkama kroz koje mnogi prolaze…neki od njih su, nažalost, izgubili svoje bitke… No, ostali su vječna inspiracija.
Radim kao liječnik psihijatar, ali sam i žena, supruga i majka. Profesionalno sam okružena brojnim životnim poteškoćama te, kao i moji dragi kolege, pokušavam vratiti osmijeh na lica potonulih ljudi. Veliki broj njih prolazio je, i još uvijek prolazi, upravo bitku s karcinomom. Kroz psihoterapiju dobiju priliku otvoriti najbolnije dijelove sebe i iznova se izgraditi, ali najbitnija je od svega podrška i toplina koju jedan čovjek može prenijeti drugome. A ja ću vam na vlastiti način prenijeti svoja životna i profesionalna iskustva.
R.S. (41), oboljela od raka maternice i jajnika: “Cijeli dan glumim. Ne plačem pred suprugom jer i ovako imam osjećaj da je previše tereta palo na njegova leđa. Ne plačem pred roditeljima jer kao majka znam kako je teško gledati bolest vlastitog djeteta, iako se radilo o običnoj virozi. I pred djecom se skrivam. Najstarije ima 7, a najmlađe 3 godine.
Kad sam išla na kemoterapije govorili su im da mama ide na posao, čak sam i povraćala u tajnosti. Pred njima sam nosila periku, najsličniju svojoj ‘prirodnoj’ frizuri i namazala sam usne najkričavijim ružem koji sam našla u jednoj od brzinskih kupovina. Bratu i sestri ne pričam mnogo jer oni imaju dovoljno svojih problema. Ne, ne sjećam se kad sam se prošli put od srca nasmijala, izašla van, napravila glupost.”
P.K. (62), oboljela od raka dojke i melanoma: “Bolovanje? Mirovina? Kako to mislite? Pa ja sam između kemoterapija išla na posao! Godišnji? Minimalno! Znate li vi koliko je odgovoran moj posao? Ako me nema dulje vrijeme, sav moj trud pada u vodu! Neću svojim kolegama pružiti to zadovoljstvo! Depresija? Za to nemam vremena. Depresija je za slabiće, a ja sam oduvijek bila jaka žena.”
Ovo su dvije stvarne priče, jedne od mnogih, a opet posebne kada postanu vaše. Svaka ozbiljnija fizička bolest zahtijeva terapiju duše. Jer bolest je na neki način gubitak. Gubitak dosadašnjeg načina života, tjelesnih kapaciteta, gledanja na svijet, budućnost. A svaki gubitak traži žalovanje. No, u tom procesu nema preskakanja stepenica, nema varanja. Možda više nikada nećete biti iste, ali naći ćete neku treću sebe. Ni onu zdravu niti ovu bolesnu. Naći ćete ženu za koju niste ni znali da postoji.
U ogledalu ćete vidjeti lavicu. Ali, ta lavica nije prošla svoj križni put satkana od kamena i ravnodušja. Prošla ga je kroz ljutnju, kroz plač, vrištanje i suze. Pitala se zašto se to dogodilo baš njoj i bila je ljubomorna na sve zdrave ljude oko sebe. Zatvarala se u svoju sobu. Nije mogla skuhati ručak, oprati veš, pobrinuti se o djeci onako kako je zamišljala, nije se osjećala privlačnom niti lijepom, bila je tužna, bila je bez kose možda prvi put u životu jer se čak i rodila s njom. Povremeno je željela i umrijeti, a u isto vrijeme se bojala smrti…
Mnoge žene ne usuđuju se potražiti psihološku pomoć niti priznati svoje slabosti jer se time osjećaju još ranjivije i teško im je govoriti o svojoj bolesti. A upravo je razgovor sa stručnom osobom i drugim osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji, među ostalim, ono što nas liječi. Jer, već prije bolesti se događalo puno toga u nama, tijelo je podnosilo razne pritiske i stres, a um nije znao kako se nositi s tolikim teretom.
Sada je vrijeme da ugodite toj lavici koja čuči u vama. Ali, zapamtite, nije jak onaj koji potiskuje slabost. Slabost moramo prvo pokazati kako bismo bili jači!
I prepustite se riječima… Pišite, pričajte, pjevajte… Verbalizirajte svoju bol. Ali, i nakon teških nevremena, poplava i vjetrova u našoj duši, kad izađemo iz svega snažniji, mudriji, događat će se, baš kao u prirodi, pokoji pljusak, hladan vjetar, oblak na nebu…
Pustite to iz sebe! Stavite slušalice uz omiljenu glazbu, pogledajte neki film i plačite… Plačite dok ne presušite od ridanja…
A onda otiđite u šetnju i hodajte… Recite si: “Dobro sam. Ovo je bio samo mali prolom oblaka. I potreban mi je kako bih redovito izbacila negativne emocije iz sebe. Kako bih mogla nastaviti dalje. Ponosna.”
