Moja borba za život i preživljavanje počela je četiri godine prije dolaska bolesti. Nakon suprugove prijevare s koferom u ruci i troje djece otišla sam iz kuće za koju sam rintala 18 godina. Hodala sam od vrata do vrata u malom gradiću Metkoviću, a onda konačno pronašla stančić i dugo očekivani mir. Radim sezonski kao konobarica. Razvod je bio jako mukotrpan, ali, eto, preživjela sam ga stoički i hrabro sa svojim anđelima. Godine 2013. doživjela sam prometnu nesreću u kojoj sam jako nastradala. Lijeva strana tijela bila mi je sva natučena i modra. I iz toga sam se izvukla, pozitivna i nadasve hrabra. Došla je i 2014. godina. Radila sam ljetnu sezonu, a kad je ona završila napokon sam dobila priliku za stalni posao u restorančiću blizu Metkovića. Napokon, govorim sama sebi. Pobijedila si sve i sada će tvoj život krenuti samo lijepim tokom. Ali,uvijek dođe ono – ali. Već kroz tu sezonu bila sam jako umorna. Dolazila sam na posao osjećajući se kao da sam već odradila 10 sati. Samoj sebi bih govorila: Vruće je, ljeto je, naporno je. Tko bi pomislio na najgore.
Prvi dan rujna 2014., odmah po završetku sezone, sva sretna dolazim raditi u taj restoran. Boli me ruka u ramenu i nemam snage u njoj, kilogrami se tope s mene u danu. Pa ja sam konobar, u toj ruci nosim tacnu, umorna sam, sezona je bila teška, dajem sama sebi dijagnozu. Samo da sam pomislila kako bi bilo dobro da odem liječniku. Ali ne. U listopadu te godine pod pazuhom napipam kvržicu. Stavljam obloge, šutim, nikome ništa ne govorim jer moram raditi, moram zaraditi za stanarinu. Djeci moram stvoriti sve. O Bože, kako pogrešno! Prošlo je nekoliko mjeseci. Kvržica se kao povukla. Došao je 3. siječanj 2015. godine. Sestra i ja prespavale smo kod mame. Ujutro dok sam se presvlačila ponovno sam napipala kvrgu, ali sada već veću i već me boljela. Pokazala sam sestri. Isti me dan naručila na pregled kod doktora Nikole Štule. I dalje ne pomišljam na najgore. Govorim kako mi je to sigurno od brijanja, dezića, možda se upalila neka lojna žlijezda, ono naše žensko razmišljanje.
Sara Karačić / Foto: privatna arhiva
“Sa mnom su sve prolazila i moja tri anđela. U njihovim sam očima vidjela strah, strah koji je mene tjerao na borbu. Pa ja ne smijem umrijeti, ja ne mogu ostaviti moje cure.”
Dr. Štula pali ultrazvuk i dugo gleda tu lijevu dojku, pali i drugi ekran i tada pomišljam: Možda imam rak! I, naravno, moja se najgora slutnja ostvaruje. Dr. Štula me zna još dok sam bila djevojčica. Pita me: Seke (to je moj nadimak), što si čekala do sad? Odgovaram kako sam došla čim sam napipala kvržicu. Nisam ga uspjela prevariti. Nisi, kaže, jer ovo je tu već nekoliko mjeseci. Odmah punkcija, vađenje nalaza, operacija i sve će biti na tebi i tvojoj glavi kako će završiti. Te njegove riječi dobro sam zapamtila. Operacija je bila zakazana kod doktora Nenada Ilića u Splitu, no toga se dana, baš kao za peh, zapalila čajna kuhinja u bolnici. Ne želim u drugu bolnicu, želim da me operira doktor Ilić jer mi je svojom pojavom ulio povjerenje da je on taj koji će me spasiti. Napokon 3. veljače ulazim u bolnicu. Operacija je zakazana za 4. veljače. Dovoze me u salu, pripremaju operaciju i ubrizgavaju mi nešto u venu. Što ste mi to ubrizgali, tako me svrbi kao da ste mi mrave prosuli po tijelu, govorim. A onda panika. Prekidaj sve, alergijska reakcija. Brzo na alergo test. Tri sata su me boli i na kraju otkrili da sam alergična na dva lijeka. Dogovorili su se i kako će me uspavati i operirati. Operirali su me 5. veljače. Odstranili su mi cijelu lijevu dojku i 21 limfni čvor. U 14 čvorova pronašli su metastatsko tumorsko tkivo uz održanu kapsulu zahvaćenih čvorova. Malo teži slučaj i težak oporavak, rekao je doktor Ilić mojoj sestri nakon operacije. Dodao je i kako je sve sad na meni.
