“Čovjeka najlakše uništiš ako mu oduzmeš dostojanstvo. ” – narodna izreka
Da su psihičke bolesti u našem društvu još uvijek stigma, odavno je poznato.
No, što kad oboljeli od shizofrenije obole i od maligne bolesti?
Kako je zapravo biti psihijatrijski i onkološki bolesnik istovremeno?
Povezanost raka i shizofrenije mijenjala se tijekom vremena.
Prvotno je postojao stav da je karcinom rijedak kod pacijenata s psihotičnim bolestima kao što je shizofrenija.
Kasnije se došlo do zaključka da je takav stav neopravdan jer je smrtnost od drugih uzroka (tuberkuloza koja je u to vrijeme bila glavni krivac) bila veća u pacijenata s psihijatrijskim poremećajima nego u široj populaciji.
Stoga je razmjerno niska smrtnost od karcinoma bila samo iluzija.
Trenutačno se smatra da je smrtnost od karcinoma veća kod shizofrenije nego u općoj populaciji, ali je stvarna incidencija većine karcinoma približno ista.
To se, međutim, ne odnosi na sve vrste raka.
Na primjer, podaci su pokazali da pacijenti sa shizofrenijom imaju višu stopu raka dojke i nižu stopu melanoma i raka prostate od kontrolne skupine.
Visoka učestalost raka dojke može biti posljedica takvih čimbenika kao što su niske stope dojenja u žena sa shizofrenijom, visoka učestalost pušenja te hiperprolaktinemija i adipoznost kao posljedica uzimanja antipsihotika.
Finska studija, koja je kontrolirala dob, godinu dijagnoze i komorbiditet, također je ukazala na značajno povećanu smrtnost od karcinoma dojke kod pacijenata s teškom mentalnom bolešću.
Primijećeno je i da manje pacijenata s teškim mentalnim bolestima prima kemoterapiju ili zračenje nakon mastektomije, u usporedbi s općom populacijom pacijenata s rakom dojke.
Niska učestalost melanoma može se objasniti glavnim rizikom iz okoliša za ovu vrstu karcinoma (tj. izlaganje suncu). Osobe sa shizofrenijom žive svoje živote relativno neizložene suncu, kao što pokazuju vrlo niske razine vitamina D u ovoj populaciji.
Niska stopa raka prostate pripisuje se smanjenoj seksualnoj aktivnosti i hiperprolaktinemiji izazvanoj antipsihoticima.
Neobjašnjivo, stope raka pluća kod shizofrenije nisu povećane unatoč činjenici da su pacijenti s psihijatrijskim poremećajima vrlo često okorjeli pušači.
Svakako, pitanje antipsihotika i njihovog doprinosa povezanosti raka i shizofrenije je komplicirano.
S jedne strane su argumenti da antipsihotici stvaraju predispoziciju za rak ili čine liječenje manje učinkovitim nego što bi inače bilo.
S druge strane su argumenti da antipsihotici imaju i antitumorska svojstva.
Uglavnom, ako se kod pacijenata sa shizofrenijom razvije maligna bolest, nema dovoljno dobrih razloga za prekid liječenja učinkovitim antipsihoticima.
Međutim, možda će biti potrebno provjeriti interakcije lijekova s kemoterapijskim sredstvima.
Uvijek je moguće da su ponekad smanjene stope karcinoma kod pacijenata sa shizofrenijom jednostavno posljedica niskih stopa probira i nedovoljne dijagnoze kao i prerane smrti (ranije zbog tuberkuloze i u današnje vrijeme zbog kardiovaskularnih bolesti).
Također, oboljeli dolaze na liječničke preglede u relativno kasnijim fazama i stoga su manje podložni liječenju.
Još jedan važan čimbenik igra ulogu unutar ove kompleksne tematike, a to je uključivanje u ispitivanja lijekova protiv karcinoma. Protokoli često isključuju osobe sa shizofrenijom pod pretpostavkom da možda nisu sposobni dati pristanak ili se neće moći pridržavati protokola.
Slično tome, moguće je da liječnici minimaliziraju kliničku važnost pritužbi pacijenata sa psihotičnim poremećajima, pripisujući takve situacije samoj mentalnoj bolesti.
To može biti posljedica komunikacijskih poteškoća, ali i stigma mentalnih bolesti, koja je raširena čak i među liječnicima.
Također je zabilježeno da pacijenti sa shizofrenijom imaju visok prag boli pa se možda neće žaliti sve do kasnih stadija bolesti. Pacijenti mogu imati i premalo poticaja od strane obitelji da posjete svog liječnika kada se simptomi pojave.
Pacijente s psihotičnom bolešću uistinu može biti zahtjevno liječiti, dakle, ne samo zbog relativno lošeg pridržavanja režima liječenja, već i zbog opsežnih komorbiditeta koje smo ranije spominjali; visoke prevalencije pretilosti, dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti.
Konačno, mogu postojati problemi povezani s interakcijama među različitim lijekovima potrebnim za različite poremećaje.
Također se može dogoditi potpuno odbijanje liječenja.
Pronađene su razlike čak i kod skrbi na kraju života između pacijenata sa shizofrenijom i opće populacije.
Poražavajuća je spoznaja da pacijenti sa shizofrenijom žive i do deset godina kraće te da im je kraći period između postavljanja dijagnoze i vremena smrti.
Iako pacijenti sa shizofrenijom imaju veću vjerojatnost da će primiti palijativnu skrb u posljednjem mjesecu života od kontrolne skupine, veća je vjerojatnost i da će biti podvrgnuti manjem broju dijagnostičkih pretraga, a manja da će primiti kemoterapiju, operaciju, slikovne pretrage, endoskopije ili transfuziju krvi.
Zaključno, pružanje kliničke skrbi pojedincu s komorbidnom shizofrenijom i karcinomom zahtijeva stručnost u onkologiji i psihijatriji te poboljšanu koordinaciju skrbi između različitih grana medicine.
Šire gledano, liječnici moraju pritužbe pacijenata tretirati vrlo ozbiljno, čak i kada su priopćene na neorganiziran način. Sposobnost donošenja odluka i sposobnost provođenja kompliciranih terapijskih protokola ne bi se trebale temeljiti samo na dijagnozi; provjera sposobnosti je važna u takvim slučajevima.
Kako bi se uistinu riješio problem, svi pacijenti sa shizofrenijom trebali bi biti povezani s liječnikom primarne zdravstvene zaštite, psihijatri i onkolozi trebali bi razviti zajednički jezik, a psihijatriju bi trebalo čvršće integrirati s ostatkom medicine.
