Od osoba oboljelih od malignih bolesti možemo puno naučiti o životu. One imaju znanje stečeno specifičnim iskustvom koje ih čini mudrim učiteljima. Mnogi kažu da im je to znanje dala upravo bolest od koje su oboljeli. A potrebno je puno snage i borbe da se iz bolesti izvuku pozitivne lekcije 

Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar

 

Od osoba oboljelih od malignih bolesti možemo puno naučiti o životu. One imaju znanje stečeno specifičnim iskustvom koje ih čini mudrim učiteljima. Mnogi kažu da im je to znanje dala upravo bolest od koje su oboljeli. A potrebno je puno snage i borbe da se iz bolesti izvuku pozitivne lekcije.

Ovo su neke od njih o kojima pričaju naše heroine:

Rak nas doslovno natjera da se suočimo sa životom na sasvim nov način. Sada sam ono što jesam zbog svega što me naučila moja bolest.

Prva lekcija jest da može biti gore, ali može biti i bolje.

Ništa nije nepobjedivo, uvijek postoje izuzeci.

Ne postoji loš dan kad mi kosa ne izgleda dobro. Ako imam kosu, dan je dobar.

Rak me naučio što znači biti voljen od strane pravih prijatelja.

Shvatila sam da nisam super žena ma koliko se trudila biti, ali i da to nije potrebno.

Uvijek imam opciju promijeniti svoj stav u pozitivan.

Ne gubite ni sekundu od života. Nikada ne znate koliko ćete živjeti. Napravite velik događaj od malih trenutaka.

Naučila sam što znači biti jak. Ali zaista jak. A to ne možete saznati prije velikih životnih iskušenja.

Naučila sam što je strah. Pravi strah. Kad njega savladate, više se ničega ne bojite. A toliko toga sam se u životu bojala.

Ne možete svaki dan živjeti u strahu. Niti bježati od njega. Kad idete u susret svojim strahovima, činite ih manjima i uspostavljate kontrolu nad njima.

Naučila sam što je prava sreća. Da nema veće sreće od vlastitog zdravlja i zdravlja svoje obitelji i prijatelja.

Shvatila sam da je stav ‘sutra ću’ samo isprika. Sve što je vrijedno učiniti, mora se učiniti danas.

Život nije olako poklonjen. Bolje je imati loš dan, nego ga uopće nemati. A svaka druga šansa je čudo.

Život se događa i prolazi i dok se brinete i dok ne poduzimate ništa. Zato uzmite kormilo u svoje ruke.

Nisam znala kako živjeti, unatoč godinama svog života i brojnim edukacijama. Škola vas ne uči kako se nositi s emocijama, kako upravljati mislima, kako se opustiti, savladati strahove, kako disati kad imaš osjećaj da ti se život raspada.

Mogu promijeniti svoju priču u bilo kojem trenutku. Pa sam to i učinila! Ispunila sam ju hrabrošću i pozitivnim stvarima!

U redu je slomiti se. Imala sam uvjerenje da moram imati sve konce u rukama. Nisam uspjela. Raspala sam se. I to je u redu. Naučila sam se nositi s tim i ponovno se posložiti iz slomljenih dijelova.

Svi ćemo jednom umrijeti. Nitko ne želi da se to dogodi prerano ili u teškim uvjetima. Ali, uvijek je prerano. I nikada ne želimo umrijeti.

Postojala je neka ljepota u mojoj krhkosti. Po prvi put sam vidjela sebe bez maski i uljepšavanja.

Da sam barem sve ovo znala ranije! 

Mnogi ljudi žive bez užitka, strasti, smjera, nade. Trebala mi je bolest da to naučim. Više nikada neću izgubiti kontakt sa sobom, svojom dušom. Moj život ima svrhu.

Ne trebam umrijeti da bih dobila krila.