Tuširam se. Kroz oblak pare i pjene razvodnjene misli nejasno skaču s jedne na drugu. I onda, ničim izazvan, jasan glas u mojoj glavi kaže: Svaka bi žena jednom mjesečno trebala napraviti samopregled dojki!

 

Poslušala sam taj glas pa sam se naručila na ultrazvuk i mamografiju. Baš dobro da sam tako savjesna, svake godine redovito obavljam preglede.

Mamografiju sam obavila u roku od nekoliko dana. Nalaz će, rekli su mi, biti gotov za tjedan dana, a podići ću ga na šalteru. Taj sam se vikend spremala na put u Istru. Pakirala sam se i slagala odjevne kombinacije. Zazvoni je telefon… „Eda Papić? Radili ste kod nas mamografiju, doktorica vas želi pregledati u ponedjeljak u 13 sati“, rekao mi je glas s onu stranu žice.

Kako ću čekati još četiri dana? Sad ne mogu ni na put. Nešto nije u redu, nešto opako nije u redu… Vrtim imenik i tražim hitan pregled kod najbolje privatnice. Primit će me isto popodne. Zahvaljujem joj. Dišem duboko, još mi se povraća od straha. Moj glas nije moj glas. Moje ruke nisu moje.

– Molim vas, pogledajte me i ultrazvučno i ručno, plašim se stisnuti svoje grudi da ne napipam nešto što ne bih mogla podnijeti, kažem liječnici.

– Lijeva dojka vam je sasvim u redu. U desnoj imate mali fibroadenom, veličine oko šest milimetara, dođite na kontrolu za godinu dana, rekla mi je.

 

 

“Ponovno sam dijete, ne kontroliram svoj život, dala sam ga u ruke nepoznatim liječnicima koji me vode kroz liječenje kao što mama vodi trogodišnjaka. Strpljiva sam i zahvalna. Najvažnije je da sam živa.”

 

 

Razmišljam kako su to „fibro nešto“ sigurno vidjeli i na mamografiji. Doktorica mi se ljubazno smiješi. I ja njoj. Ošamućena sam.

Nakon četiri dana olovnih nogu stižem na pregled kod druge liječnice. Legla sam u zamračenu prostoriju. Gušim se. Zašto mi je jezik tako velik?

– Mila moja, da, TO je tu. Ovo mora van. Ali, sve će biti u redu. Došla si na vrijeme. To je tako maleno, jedva se vidi, govori mi.

Pitam ju što se vidi.

Odgovora: – Promjene na stanicama.

Glavom mi prolazi niz pitanja. Zašto ležim u mrklom mraku i tko briše prašinu s ovih uređaja? Ona pita tko je došao sa mnom. Zove mog supruga. I njemu govori o promjenama na stanicama i kako sam došla na vrijeme pa će sve biti u redu.

Odlazimo kući. Hodam kroz živo blato. Ja i moje promijenjene stanice. Ne vidimo sunce, ne čujemo glasove, tu-dum, tu-dum, samo čujemo naše srce. Navečer me opet zove liječnica. Čudi se što me poslalo k njoj budući da nije bilo nikakvih simptoma bolesti (imala sam uredan ultrazvučni nalaz).

Pita me: – Vjeruješ li u Boga?

Ujutro rano me čekala kako bi mi napravila punkciju. Primila me prije početka radnog vremena. Poklonila mi je krunicu, pogladila me po licu. Pa zar me treba gladiti? Još uvijek ništa ne čujem. Ne vidim. Samo dišem. Plitko, plitko… Došla sam na vrijeme, došla sam na vrijeme.

Odlučila sam da ću se liječiti u Zagreb. Idem u Kliniku za tumore. Ne vjerujem liječnicima u Splitu. Jedna me ugledna liječnica naručila tek za godinu dana. Ne mogu toliko čekati. U mojoj se dojci nešto događa. Idemo brzo na sjever. U bolnici mi kažu da će operacija biti tek za tri tjedna. Kirurg ide na godišnji. Što sad? Hoću da promjene na stanicama idu što prije van iz mog tijela.

O Bože! U kojem je stadiju? Imam li metastaze?  

Još sam mlada, ne mogu još umrijeti. Moram još puno toga napraviti i naslikati. Želim slušati glazbu, imam blog… Moram naučiti svirati gitaru. Želim još dugo biti žena, supruga. Želim biti majka, ljubavnica! Pa imam djecu, imam unučića…

Svima sam rekla da imam rak, osim sinu. Kako ću, Bože,  njemu reći? Pa on ima tek petnaest godina. Slomit ću ga. Uništit ću ga. Bilo bi bolje da sam umrla dok je bio beba. Proći će mu mladost u suzama. Joj, neću vidjeti njegovu djecu. Neću znati koji je fakultet upisao, neću gledati njegove utakmice… Zašto ne plačem? Gdje su mi suze? Pregovaram s Bogom, zavjetujem se, dajem mu obećanje…

Gutam strah, gutam rak što dublje mogu i s osmijehom na licu nježno mu kažem: –  Mama mora izvaditi neku kvržicu.  Odmahujem beznačajno rukom. Moram, kažem mu, u Zagreb,  jer tamo su najbolji. Ne brini za mamu.

Nakon tri tjedna opet ista scena. Nabacim osmijeh i kažem mu: – Mama mora na još jednu operaciju. Nalaz, ipak, nije dobar. Ali, sve je na vrijeme i sve je malo.

Dok govorim beznačajno odmahujem rukom. Toliko je malo, kažem mu, da se i ne vidi. Možda ću morati dobiti neku terapiju, možda će mami otpasti kosa. Molim te da ti i sestra spremate džeparac za jednu lijepu periku. Najljepšu. Smijemo se.

Smijali smo se i narednih deset mjeseci. Kći, suprug, sin i ja.  Smijali smo se kao tužni klaunovi. Ukočenim osmjesima i suznim očima.

Svijet izgleda kao razliveni akvarel. Šišaju moju divnu dugu kosu. Nalik sam na profesora Baltazara. Svi mi govore kako sam lijepa i kako mi divno stoji marama. Pogledi im lete prema mojim grudima. Svoju sam voljenu kosu donirala nekoj malenoj duši. Hvala ti Bože što to ja prolazim, a ne netko od moje djece. Šesnaest kemoterapija i šesnaest zračenja. Sve sam ih odradila tako što sam se do bolnice vozila na skuteru. Izdržat ću, mogu ja to, mogu ja sve, govorila sam samoj sebi. To je poput viroze, kao da imam gripu, moram samo voditi brigu o tome da  pažljivo skinem kacigu kako mi ne bi ispala  perika. Sujetna sam čak i tako ranjiva.

Prolazile su terapije.  Vidno sam se promijenila. Što se to sa mnom događa? Drugačija sam. Zatvaram se i otvaram. Više ništa nije isto. Boje su jače, a mirisi snažniji. Dopiru mi do nekih čudnih kutaka. Gledam lišće kako opada, kao da ga vidim prvi put.  Divim se nebu. Jao, koji predivan kamen. Pogledajte more kako je savršeno. Poslušajte ptice kako predivno pjevaju.  

Volim život! O, kako volim živjeti! Želim budućnost u kojoj ne mislim na prošlost. Biram ljude, bježim od loših karmi, upoznajem Boga, Bibliju, molim, molim i volim. Ponovno sam dijete, ne kontroliram svoj život, dala sam ga u ruke nepoznatim liječnicima koji me vode kroz liječenje kao što mama vodi trogodišnjaka. Strpljiva sam i zahvalna. Najvažnije je da sam živa. Živim. Hvala ti, Bože, živim. Rađam se iznova, drugačija, nova, ponosita… Odbacujem loše prijatelje i površna poznanstva kao posteljicu.

Opraštam svima… Opraštam sebi… Nadam se.

 

Eda Papić / Foto: privatni album 

 

Karcinom dojke dijagnosticiran mi je u dobi od 48 godina. U lipnju 2015. imala sam prvu operaciju. Tri tjedna nakon toga i drugu. Dijagnoza je glasila: invazivan multicentrični hormonski ovisan karcinom s četiri tumora. Pozitivan jedan limfni čvor. Prošla sam 16 kemoterapija i isto toliko radioterapija. Danas uzimam hormonski lijek. Moja odluka da nakon urednog ultrazvučnog nalaza ipak odem na mamografiju spasila mi je život.

Karcinom mi je otkrio u čemu sam griješila i koliko sam malo cijenila život. Uživam u svakoj sekundi, život mi je ljepši i ispunjeniji. Sretna sam. Nakon dužeg premišljanja odlučila sam ne ići na rekonstrukciju. Ostavljam svoje ožiljke kao podsjetnik kako sam nekada bila nesretna i bezglavo jurila kroz život zatvorenih očiju. Sada su oči širom otvorene.

I da, moja je kći otrčala zagrebački polumaraton. Na stazi dugoj 21 km najveću je krizu imala trčeći pokraj Klinike za tumore. Pomisao na moju borbu dala joj je snagu da izdrži do kraja. Poklonila mi je svoju medalju. Rekla mi je: – Ovo je tvoja medalja. Ja sam odtrčala samo polumaraton, a ti si trčala puno više. Trčala si utrku za svoj život i stoga ova medalja pripada tebi.