Operirana sam 17. siječnja 2014. Doktor mi je rekao da je tumor bio velik, bio je ispunio cijelu šupljinu između pluća i krenuo je prema desnom plućnom krilu, pa su morali odstraniti pleuru.
Rekao je da kada su me otvorili, već je po tkivu vidio da se radi o zloćudnom tumoru jer je tkivo bilo promijenjeno. No meni to nije došlo do glave. Ja sam još uvijek odbijala pomisao da sam imala tumor. Znala sam samo – Franceka smo se riješili. U bolnici sam provela još sedam dana, izvadili su mi dren i doktor je rekao da se dobro oporavljam te da mogu uskoro kući. Kada sam dobila otpusno pismo, noge su mi se odsjekle, pisalo je – C 37 – zloćudna novotvorina prsne žlijezde (timusa). Da, ja sam imala tumor. Piše – crno na bijelom.
Muž je došao po mene. Vani je bio snijeg i sve je bilo puno leda. Užasno sam se bojala. Rez na prsnom košu još je je bio svjež i samo bi mi trebalo da padnem. Nesigurnim korakom došla sam do auta i sjela te duboko uzdahnula. Mislila sam da više nikada neću moći normalno hodati. Kada smo došli u stan, prepavile su me emocije. Počela sam grčevito plakati. Iz mene je izlazio sav stres koji sam proživjela ovih nekoliko mjeseci. Jedva sam čekala da legnem. Muž je nabavio poseban madrac kako bi mi krevet bio udobniji. Preporuka je bila da moram tri mjeseca spavati na povišenom mjestu na leđima dok ne zacijeli rana. A to je išlo sporo i bilo je užasno bolno. Dobila sam jake anlagetike. Najgore je bilo tih par sekundi kad bi popustila tableta i dok ne bi počela djelovati druga. Jednom me tako žestoka bol probudila usred noći da sam doslovno vrištala: – Dragi, tableta, tableta… On i mama izmjenjivali su se njegujući me. Tri mjeseca sam samo ležala, nisam smjela van, ali meni su proletjela jer sam živjela od boli do boli. Bilo mi je samo bitno da na vrijeme popijem tabletu. Mama i muž su me i oblačili i svlačili i hranili. Bila sam potpuni invalid. Kako sam to preživjela, ne znam. Ali očito je da čovjek može svašta preživjeti.
“Nevjerojatno je kako se brzo sprijateljiš s ljudima koji prolaze slične muke. Na kraju smo postali kao jedna obitelj. Ispitujemo jedni druge kako izgleda zračenje, kako ga tko podnosi. Ali svatko ima svoju priču i svoju težinu bolesti.”
Moj oporavak je bio vrlo spor. Rana je polako zacjeljivala. U početku me bilo strah pogledati kako izgleda, a onda sam se jednog dana odvažila i skinula zavoj. Tanka crvena linija išla je po sredini od vrha ključne kosti do malo ispod rebara. – Jao, razrezali su me ko lubenicu – rekla sam prijateljici na telefon. Ona je umrla od smijeha. – Ti si luda kad se u ovakvoj situaciji možeš i zezati. A što mi je drugo preostalo? Strpljenje i osmijeh. Indijska formula.
Neurologica mi je na kontroli objasnila da u slučaju timoma najbolje rezultate daje radioterapija jer se onda mijastenički simptomi brzo povlače. – Hoćete reći da ću morati na zračenje? – Da, ja bih vam to preporučila. S obzirom na to da sam još uvijek teško hodala i imala hrpu mijasteničkih simptoma, to sam prihvatila objeručke, U glavi mi je bilo – samo da opet mogu normalno hodati i živjeti. Ne želim biti bolesna cijeli život. Moja pulmologica-onkologica odredila mi je zračenje s obzirom na vrstu tumora te me uputila u ambulantu za radioterapiju KBC-a Zagreb.
Nakon pregleda doktor je odredio 27 doza zračenja u Petrovoj. Budući da sam bila teško pokretna, bio mi je odobren i sanitet. I tako smo moja majka i ja pet dana u tjednu išle u Petrovu. Vikendom je bio odmor. Ne znam ni sama kako ću se odužiti svojoj majci. Bila je uz mene u najgorim trenucima, gledala me u bolovima, tješila. Ali to je mama. Bolest nas je još više zbližila. Brojka 27 mi se činila velikom. Tko će toliko izdržati? Govorila sam si, dan po dan. Ambulatna je bila puna pacijenata. Nevjerojatno je kako se brzo sprijateljiš s ljudima koji prolaze slične muke. Na kraju smo postali kao jedna obitelj. Ispitujemo jedni druge kako izgleda zračenje, kako ga tko podnosi. Ali svatko ima svoju priču i svoju težinu bolesti.
Prsa su mi bila iscrtana kao šahovska ploča. Označili su mjesta koja će ciljati. Objasnili su mi da imaju novi aparat koji cilja samo pogođeno mjesto. Prva dva tjedna sam relativno lako podnijela. A onda je krenuo kašalj i pečenje. Pekao me jednjak. Sve teže sam mogla jesti. Pri kraju više nisam ni mogla jesti. Kad je završilo zračenje – trebalo mi je dva tjedna da se oporavim i da mogu pojesti barem juhu, i to hladnu. Mislila sam da je s mukama gotovo nakon operacije. Ali trebalo je još strpljenja. Čekala sam indijski vlak koji je trebao naići. A on je jako kasnio.
Nataša Petek / Foto: privatna arhiva
I taman kada sam pomislila da ću se malo odmoriti, došao je novi udarac. Sestrična, u čijem sam stanu živjela, rekla je da joj hitno treba stan i da se moram iseliti čim prije. Selidba, u onakvom stanju? Ali i to sam preživjela. Našla sam u blizini mali stančić koji nije bio daleko od mog doma zdravlja, što mi je bilo najbitnije. Jer znala sam da se neću još tako skoro oporaviti i blizina moje doktorice mi je bila jako bitna. Hodala sam uz pomoć štapa, ali ipak sam hodala. I bila sam uporna, znala sam da ću ozdraviti. Druga opcija nije postojala. Muž i mama su se i dalje izmjenjivali i brinuli o meni, ali primijetila sam da je on postao sve nestrpljiviji. Znala sam da nije lako brinuti se o bolesnoj osobi, ali smatrala sam da je ljubav jača od svega.
Pokušala sam ga ne opterećivati previše pa bi znala otići kod mame u Toplice. On se sve rjeđe javljao. Boljelo me to jer mi je bio užasno potreban, ali nisam htjela navaljivati. On mi je bio sve što sam imala. Kada smo bili zajedno, bio je jako udaljen i svaka moja riječ ga je živcirala. A ja si nisam mogla dopustiti još stresova. Neurologica mi je rekla da je za mijasteniju najgori stres. On drastično pogoršava stanje.
Bio je početak siječnja 2015. Dobila sam njegov mejl u kojem mi je pisao kako me voli i kako želi da poboljšamo naš odnos jer smo ipak svašta prošli. Bila sam presretna. Napokon mogu odahnuti. No drugi dan je stigao mejl u kojem je pisalo – želim rastavu! Mislila sam da se šali. Pa kakva rastava, još jučer si govorio da me voliš! Ne, on je tako odlučio. Dolazi u Zagreb da sredi papire i to čim prije. Preplavila me panika. Kako ću ja bez njega? Pa ja sam još bolesna!
Došao je jako bolestan i rekao da ostaje pri svome da želi razvod. Pitam ga, pa dobro koji je razlog? Kaže, ti nisi dio moje transformacije. Molim? Kakve transformacije!? Mislila sam da bunca od bolesti. Rekao je: – Ja ne mogu zbog tebe zaustaviti svoj život. Dao sam ti šest mjeseci, bio uz tebe kad ti je bilo najgore, ali sada me moraš pustiti. I pustila sam ga.
Nakon toga sam završila u bolnici s teškom obostranom upalom pluća. A razvod smo finalizirali u roku od tri mjeseca. Nisam se još ni bila snašla, a on je već nestao iz mog života. Mijastenija mi se opet pogoršala. I ponovno sam morala koristiti štap. Trebalo je sačuvati zdrav razum. Nisam znala odakle ću smoći snage za to. Ali bilo je snage. Indijski vlak samo što nije prošao. Oporavak od razvoda bio mi je tisuću puta bolniji od mijastenije, tumora, zračenja…
No rekla sam sebi, dan po dan, bit će bolje… Dugo me bilo strah samoće. Stalno sam imala potrebu da budem okružena ljudima. Na posao sam se vratila nakon dvije godine bolovanja. Kolege su mi divni jer su uvijek bili uz mene, a i firma u kojoj radim mi je jako puno pomogla. Ali još uvijek nisam bila potpuno zdrava. Upale pluća su se stalno vraćale pa bi završila u bolnici svaka tri mjeseca. Jordanovac mi je postao drugi dom. U stanu živim sama. Ali sada, nakon svega, vratila sam se k sebi. Ne bojim se više samoće. Ako mi se pogorša stanje, strpam stvari u kofer, nazovem taksi i odvezem se u bolnicu.
Rampa se dignula i vlak je prošao. Bol je bila jaka, ali bol me naučila da budem jaka… Bez obzira na sve, ako se ne vratimo k sebi, uvijek ćemo ovisiti o nekome ili nečemu. A nije li lijep osjećaj kada te ovisnosti više nema? Divno je, unatoč svemu, dočekati vlak koji se zove sloboda.
