Nikada nisam voljela bolnice. Tlaka mi je bila i kad sam morala nekome otići u posjetu. A ako sam kojim slučajem bila „primorana“ naći se u krugu bolnice, uvijek sam nekako odvraćala pogled od jedne zgrade: ONKOLOGIJA. Zadrhtala sam od same pomisli što se događa iza tih zidova jer tu kao da sve prestaje, kao da je kraj i nema te više.

 

Nitko meni blizak nije bio tako teško bolestan  pa sam onako, naivno, kao većina nas, živjela u uvjerenju da se ružne stvari događaju meni nepoznatim, tamo nekim dalekim ljudima. Ne meni. Niti nekom mom.
Osoba sam koja je od bolesti preboljela samo one dječje. U bolnici sam provela dva puta po osam dana kada sam rodila svoja dva dječaka. I to je sve! Ja sam zdrava, sretna žena.
Ipak, na sistematske sam preglede išla redovito, svake godine obavila bih „tehnički“ od glave do pete.
Onda je došao prosinac 2014. godine. Mamograf  je pokazao povećani broj kalcifikata u desnoj dojci. Preporučuje se ultrazvuk. O.K., nije to ništa. U siječnju 2015. obavila sam ultrazvuk u privatnoj ordinaciji. Liječnik je rekao kako ćemo pratiti razvoj kalcifikata i da se vidimo za šest mjeseci.
Dobro, za šest mjeseci je ljeto, godišnji odmori, ima vremena do rujna.
Travanj je došao u hipu. Par dana prije Uskrsa, prilikom tuširanja, napipala sam  kvržicu. Kvržicu na lijevoj dojci. Otkud sad lijeva dojka, a desnu moramo pratiti??? Veliki upitnik, lagana panika i nevjerica. Ne, to se meni ne može dogoditi, to se meni NE SMIJE  dogoditi!!!
Iz kupaonice sam izašla s osmijehom, odlučna u namjeri da nikome ne kvarim blagdansko veselje. Ujutro sam nazvala liječnika i zakazala pregled poslije Uskrsa, nije me mogao primiti prije 13. travnja. Bilo je to najdužih deset dana u mom životu.

 

 

“Zadnji dan mi je bio nekako težak. Umjesto veselja što je sve iza mene, uhvatila me tuga. Gotovo sam zaplakala dok sam se pozdravljala sa sestrama, u tih 15 mjeseci bile su mi kao druga obitelj.”

 

 

 

 

Iako sam mamografiju obavila u prosincu, liječnik je htio ponoviti kako bismo bili sigurni. Pristala sam, pristala bih na sve samo da neizvjesnost prođe. Mamografija i ultrazvuk pokazali su tvorevinu na lijevoj dojci i regresiju kalcifikata na desnoj. Možda ipak nije zloćudno, ali mora van. Liječnik zove osječku bolnicu, zakazuje pregled kod torakalnog kirurga, termin za operaciju…nema biopsije, nema čekanja. Dani koji su uslijedili bili su poput ružnog sna iz kojeg se ne možeš probuditi. A znaš da moraš. I vrištiš u sebi, jer ne želiš da taj vrisak čuju tvoji najmiliji. Kako objasniti roditeljima, djeci, mužu…Briga za njih odagnala je brigu za mene samu. Ja ću biti dobro. Ja JESAM dobro.
Buđenje je donijelo saznanje o mastektomiji, o zločestom, invazivnom, hormonski ovisnom  tumoru gradusa III , izdvojenim limfnim čvorovima (njih 16, hvala Bogu negativnih), vrlo izglednoj kemoterapiji i svemu onome što sam vjerovala da se meni ne može dogoditi.
Kad sam dobila PH nalaz, prvo sam ‘googlala’ da vidim što mi je i ono što sam pročitala bacilo me u teški ‘bed’. Pa ja sam na pol’ mrtva! Onda sam se ‘skulirala’ i odjurila kod mog privatnog onkologa, koji me utješio riječima da je nalaz više dobar nego loš i potanko objasnio što me čeka i što mi je činiti. Objasnio mi je da ću vjerojatno primiti šest do osam ciklusa kemoterapija, plus Herceptin,bez zračenja. Iz ordinacije sam izašla poletnija no što sam u nju ušla. Onkolog u KBC Osijek, onaj „službeni“, samo je potvrdio ono što sam već znala.

 

Bila sam nekako smirena, imala sam dva liječnička mišljenja, gotovo identična i to mi je ulijevalo nadu. Shvatila sam da je rak (kojega su zajedno s dojkom „bacili psima“) jak onoliko koliko sam ja slaba. Da je lijek u mojoj glavi, mojoj obitelji, prijateljima, mom osmijehu i sitnim radostima. Uslijedile su kemoterapije ( šest crvenih koktela) teške onoliko koliko sam im sama dopustila. Znala sam da će nakon mučnina i slabosti doći ozdravljenje. Čvrsto sam vjerovala u to. Svaki odlazak u dnevnu bolnicu postao mi je poput izlaska na kavu s dragim prijateljima. Tu smo svi bili nekako isti,  jednaki u svojoj različitosti.
Mojim ukućanima i svima ostalima sam zabranila tužna lica i zabrinute poglede. Sebi nisam dozvolila podočnjake ni bljedilo. Osmijeh na lice, puder-glanc, crveni ruž, štikle – korak po korak, dan po dan, bez predaje – do pobjede. Stariji sin mi je znao reći: „Wow mama, skockala si se kao da ideš u život, a ne u bolnicu!“ Odgovorila sam: „Ne sine, ne idem u život, ja idem po život.“ Kosa mi je počela opadati dva tjedna nakon prve kemoterapije. Već prije toga sam izabrala vlasulju, vatreno crvenu, poludugu, nešto sasvim drugačije od onoga što ja jesam – kratkokosa crnka. Dakle, odmah nakon tog prvog pramena koji mi je ostao u ruci, otišla sam kod frizerke i rekla: „Vrijeme je, šišaj!“ Mislim da je njoj u tom trenutku bilo teže nego meni.

Nakon šest ciklusa kemoterapije primila sam 17 injekcija Herceptina. Svaka tri tjedna, od početka lipnja 2015. do kraja rujna 2016., odlazila sam u dnevnu bolnicu. Zadnji dan mi je bio nekako težak. Umjesto veselja što je sve iza mene, uhvatila me tuga. Gotovo sam zaplakala dok sam se pozdravljala sa sestrama, u tih 15 mjeseci bile su mi kao druga obitelj.
Izlazeći s odjela osvrnula sam se na ljude koji su poput mene došli po život. Na nekim licima ocrtavao se strah, na nekima nada. Baš kao i meni na početku.

Prošle su gotovo dvije godine od operacije. Jedna velika bitka je iza mene, što je ispred mene – ne znam. Svaki dan je nova borba, nova nada. Osjećam se dobro, osjećam se živo. Voljena sam i volim.
Idem naprijed…
Ponekad padnem…
Ustanem…
Popravim krunu i krenem dalje…