Kad pobijediš nešto tako moćno shvatiš kako si se u biti promijenio. Spoznaš da sve što želiš možeš ispuniti.
Od prvog kontrolnog nalaza prošlo je točno pet godina. Sada sam sigurna da sam zdrava! Ali ni danas, nakon pet godina, ne mogu vidjeti tu specifičnu narančastu boju od koje mi se povraća… Isto tako ne mogu vidjeti garažu na Rebru, pa se kad idem na kontrole parkiram kod Zoološkog vrta, kao što ne mogu obaviti pregled na katu na kojem sam primala kemoterapije, već samo na katu iznad (to je, vjerujem, taj PTSP kojega imamo svi koji smo to prošli).
Prvu sam kemoterapiju primila bez nekih većih problema. Druga je već pokazala svoju snagu u razaranju. Mučile su me tjeskoba, visoka temperatura (čak 41,5!), tresavica, povraćanje i ono najgore što se ženi može dogoditi: opadanje kose… Kada mi je počela opadati kosa opet sam se slomila. Usudila bih se reći da me je taj trenutak najviše slomio, jer kosa, trepavice, obrve… dio su naše ženstvenosti. A ja sam ostala bez svega. Ali, opet je moje „ja“ reklo: – Dobro Majo, nije to vječno, to je samo osam kemoterapija… Kosa će narasti, dlake će narasti… I evo opet mene pozitivne! Šminka čini čuda, kao i perike. Sada sam mogla biti čas crnka, čas plavuša, malo nositi šiške, pa malo dugu kosu. Napravila sam od toga ‘furkicu’.
“Kad pobijediš nešto tako moćno shvatiš kako si se u biti promijenio. Sad znam da sve što želim mogu ispuniti.”
Za svaku sam se kemoterapiju sredila kao da idem na modnu pistu. Tako mi je bilo lakše. Ruž… šminka… puder… naušnice… Nisam htjela biti u masi ćelavaca koji svi izgledaju isto… Jesam bila ‘zakamuflirana’, ali sam se osjećala bolje… Stopila bih se s masom, ali nisam to htjela.
I tako, prolazile su i treća i četvrta kemoterapija. Bilo mi je sve gore, od mučnina do tjeskobe i kojekakvih drugih problema. Za posljednje su me tri kemoterapije morali uspavati (dali su mi Apaurin i Xanax), jer sam doslovno krenula povraćati i prije no što su me spojili na kemoterapiju…
Sreća u nesreći bila je to što je moj organizam dobro podnosio to smeće, tu kemiju… Bila sam ja i dalje ‘u banani’, taj dan i dan nakon što sam primila kemoterapiju, a onda sam se trudila biti dobro kako bih se mogla posvetiti svojoj curici. Kemoterapiju sam primala svaki drugi petak. Liječnici su mi savjetovali da se ne krećem puno po vani da ne pokupim gripu ili virozu, ali nisam se na to baš puno obazirala. Ispravno ili ne? Ne znam, ali nisam se ničega libila. Ako mi se išlo negdje, išla sam….u birc…pa čak i u disko (kada je radila baka servis ). Unatoč svemu, htjela sam i dalje biti ja… Razmišljala sam: „Ovo je trenutačno. To je sada moj uteg koji nosim, ali uspješno, jer sam čvrsta ispod njega. Mogu ga nositi na leđima, osjećam to.“
Foto: Maja Golub/ privatni album
Kada sam završila s kemoterapijama dva sam mjeseca morala čekati da krene zračenje, jer je medicinski između jednog i drugoga trebao proći taj period.
I evo kose! Vau!!! Mali ‘ježurka ježić’. Čak mi je, moram priznati, super i stajalo, a i prvi put sam si vidjela oblik glave he he Opet pozitiva….
Nakon 25 svakodnevnih zračenja koja su prošla odlično (nisam imala nikakve teže nuspojave, samo promjena boja kože, što je i razumljivo jer te doslovno ‘kure’ ) četiri sam mjeseca čekala na PET/CT kako bi se sa sigurnošću mogla potvrditi kompletna remisija bolesti.
Nalaz krvi pokazivao je da bolesti više nema, ali nisam se htjela veseliti ‘pred rudo’.
I tako, 21. rujna, na dan koji svake godine slavim kao svoj drugi rođendan, došao je službeni nalaz u kojem je pisalo da je postignuta kompletna remisija bolesti i da je moje liječenje u potpunosti završilo!!!
A ja? Hematologinju sam prvo pitala: – Kada mogu početi trenirati? Žena je bila u šoku. Ljudi prvo pitaju mogu li normalno živjeti, što smiju jesti, što piti, kako se ponašati, što izbjegavati. A ja bih odmah na trening.
Liječnica mi je dala zeleno svjetlo i već sam idući dan bila na stazi. Svoj na svome.
Krenula sam s treninzima, naravno postepeno, i već te zime postala nacionalna prvakinja Hrvatske u dvorani na 60 metara. Sljedeće sam ljeto, odmah na početku sezone, pobijedila na međunarodnom mitingu i trčala svoju „stotku“ ispod 12 sekundi ( 11.92).
Sjećate li se ciljeva s početka priče koje sam si zadala? Sva sam tri cilja ostvarila! Dobro, kasnije sam odustala od profesionalnog bavljenja sportom jer, na žalost, od toga se kod nas ne može živjeti. No, ostala sam u rekreativnoj atletici. Zaposlila se kao trenerica u klubu. I dalje uživam u onome što radim jer sport je dio mog života.
A budući da su moji prijatelji sportaši organizirali humanitarno prikupljanje novca za moje liječenje, i pritom mi mnogo pomogli, odlučila sam to vratiti tako što ću sada ja pomoći drugima, na svoj sportski način. Nemam baš novca da ga dam oboljelima, što mi je velika želja, ali imam svoju misiju. Želim im pokazati kako kroz tjelovježbu i rad na sebi mogu postati zadovoljni i ispunjeni.
Iz tog sam razloga otvorila svoj YouTube kanal, Facebook stranicu i Instagram profil te promoviram vježbanje kod kuće. Znam da je danas tempo života ubrzan i da ljudi ništa ne stižu. Ali mogu vježbati kod kuće. Rekviziti su mi pokućstvo, dijete, suprug, boce vode, kamenje i svašta nešto drugo. Moram priznati da sam oduševljena načinom na koji su ljudi popratili moju ideju. Svaki me dan netko pohvali. Dajem savjete i o prehrani. Svima koji se jave odgovorim.
Svaki dan stavljam vježbe i motivirajuće govore i stvarno želim da svi budu sretni i zadovoljni sobom i svojim duhom.
I sama sam se nosila kroz bolest izrekom „Kako zračiš, tako privlačiš“. Znam da sam sve pozitive o kojima sam vam pisala privukla sama!
Kao spomen na bolest ispod mjesta na kojem mi je izbila kvrga istetovirala sam izreku „Sky is the limit“ (Nebo je granica). I doista je tako, jer čovjek kad pobijedi nešto tako moćno shvati kako se u biti promijenio. Promijenio se moj pogled na svijet i doživljavaj same sebe kao osobe. Sad znam da sve što želim mogu ispuniti.
Svi to mogu.
Samo treba jako željeti, postaviti ciljeve, boriti se ‘prsa o prsa’ i rezultat će sigurno doći!
