Kada su joj u Hrvatskoj rekli da je njezin tumor neoperabilan Dubravka Halas Vukšić spas je potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem.
Moj je otac u bolnicu stigao s planom. Već je znao da ću ići van na liječenje. Jedna se obiteljska prijateljica liječila u Istanbulu, u jednoj od bolnica u sastavu grupacije Acibadem. I pomogli su joj. Izliječila je tumor vrata maternice i metastaze na potrbušnici. Ostalo joj je još nešto na jetri, ali i to rješava.
Dijagnozu sam doznala u srijedu, 6. rujna 2017., a već u četvrtak s nalazima sam sjedila u zagrebačkom predstavništvu Acibadema. Tamo nas je primila jedna divna i topla osoba, Silva Stazić. (I sada kada je nazovem u gluho doba noći ona se javlja i savjetuje me.)
Ostavila sam Silvi kompletnu dokumentaciju i snimku CT-a, ali u Turskoj je bio praznik i nisu radili do utorka.
Kući smo se vratili mirni jer nam je Silva ulila nadu, barem meni.
Taj smo vikend otputovali na more kako bismo otpratili zadnje goste i zatvorili kuće. U nedjelju sam poželjela otići do Međugorja, do brda ukazanja (iako, priznajem, nisam velika vjernica vukla me želja za tim mjestom). Već sam tada bila na tabletama kortikosteroida koje su mi ublažavale otok od metastaza tako da sam se na brdo popela bez problema. Tamo sam se zavjetovala da ću kada ozdravim bosa doći do vrha. Još uvijek stojim iza tog obećanja.
Vratili smo se kući i u utorak 12. rujna u 9 sati ujutro zazvonio mi je mobitel. Zvao me divan profesor Enes Ozyar, inače vrhunski stručnjak u radiologiji. Ima rješenje za mene. Ako su nalazi takvi kakve sam im poslala stavit će me na tri tretmana Cyber nožem i „ubiti“ mojih sedam metastaza. Odmah sam pristala i drugi dan, u srijedu, kupujemo avionske karte i u večernjim satima moj otac i ja letimo za Istanbul. Stigli smo oko ponoći, što je bilo super jer nije bila gužva (zračna luka u Istanbulu inače je kao mravinjak, ogromna, na tri kata i uvijek je u njoj puno ljudi).
Acibadem na samom aerodromu ima svoj ured i tamo nas dočekuju njihovi službenici, a u roku od pola sata stiže i Acibademov kombi koji nas vozi do hotela s kojim bolnica surađuje. Njihov ured radi non-stop tako da nije bitno u koliko sati dolazite.
U četvrtak ujutro u 8 sati po nas dolazi bolnički taksi i vozi nas u kliniku. Tamo nas dočekuje naša prevoditeljica Vezire Krusha (još jedna divna osoba, malo preopterećena s puno pacijenata, ali velika pozitiva koja mi uvijek izmami osmijeh na lice). Vezire, ako ćeš čitati moju priču, a znam da hoćeš, ljubim te!
“Kada su mi u Hrvatskoj rekli da je moj tumor neoperabilan spas sam potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem. Nalaz magnetske rezonance pokazao je da u pitanju nije sedam metastaza već da ih je više od 30…”
Dubravka Halas Vukšić / Foto privatna arhiva
U 9 sati sam na razgovoru s profesorom Enisom Ozyarom i on me odmah šalje na magnetnu rezonancu. U 11 sati stižu rezultati: nije u pitanju sedam metastaza, već ih je više od 30…
Opet šok, ali ovoga puta nisam plakala. Mislila sam u sebi „jača sam od vas, bilo vas 7 ili 30 sve ću vas riješiti“. Liječnik je rekao da sada više nisam kandidat za Cyber nož već trebam na TrueBeam.
Pitao me želim li primiti 10 terapija na tom ludom stroju. Pristala sam i u roku od pola sata napravili su odljev moje glave i primila sam prvu terapiju. Odljev glave traje pet minuta, za to ste vrijeme u ležećem položaju. Na lice vam stave neku malo topliju plastičnu masu i tako naprave odljev koji vam pri svakom zračenju stavljaju na glavu kako biste bili potpuno mirni. Znači TrueBeam je stroj pod kojim ležite 10-ak minuta i on zrači cijelu glavu. Nema bolova, nuspojava, ničega…
Otac i ja opet sjedamo u bolnički taksi koji nas vraća u hotel. Sada već znam da ću morati pola mjeseca biti u Istanbulu. Otac se mora vratiti zbog posla pa zovem Veru, ženu koja godinama živi s mojim ocem. Vera, jedna divna osoba, doletjela je isti dan kako bi zamijenila moga oca. Bez puno pitanja prvi put u životu sama je sjela na avion i eto je u Istanbulu.
Vera, ako ovo čitaš, ovo je javna zahvala za sve što si učinila za mene. Te se stvari nikad ne zaboravljaju. Nikada!
U petak ista procedura: taksi, zračenje, taksi, hotel. Moram spomenuti da je profesor svaki put sa mnom ušao u sobu za zračenje, namjestio mi masku, pitao me kako se osjećam, kratko popričao sa mnom. Pravi profesionalac.
Moja je jedina zamjerka to što klinika ne radi vikendom, no i to mi je dobro došlo. Istanbul je inače jedan zaista ludi grad s još luđim prometom. Vera i ja dane smo kratile razgledavajući grad, malo smo išle u neki od njihovih odličnih restorana, a malo u šoping centre. Prvo bismo obišle povijesne građevine, a nakon toga bi slijedila zabava. I da, moram priznati, bilo mi je zabavno. Svako prijepodne provele smo u bolnici, dok je poslijepodne bilo naše vrijeme za ‘šlajsanje’ po gradu i šoping centrima. Svima u razgovoru o mom boravku tamo govorim da sam u Istanbulu bila na tri terapije. Prva je bila zračenje, druga hrana, a treća šoping. Tamo sam “naučila” jesti steak koji nije well done.
Da malo opišem i samu kliniku u kojoj je sve organizirano do zadnjeg detalja. Bolnica ima jako puno pultova za pomoć i na svakom radi po troje, četvero ljudi. Čekanja su svedena na minimum, a samo uređenje bolnice je u rangu hotela sa šest-sedam zvjezdica. Sve je u mramoru, od ulaza preko čekaonica s mekanim kožnim kaučima (na jednom sam od njih jedanput ugodno i zaspala) do toaleta u kojima se školjke same čiste i u kojima ima uvijek papira i ostalih divote koje su kod nas nepoznanica.
Da napomenem da sam u međuvremenu u klinici napravila i PET/CT koji je pokazao da sam „čista“ i da u mom tijelu više nema nikakvih stanovnika. Zadnjeg dana moje terapije dodijeljena mi je onkologica. Još jedna vrsna stručnjakinja, Ozlem Er, koja me odmah skinula s hormonskog lijeka koji sam pila i prepisala mi kemoterapiju u tabletama. Lijek je inačica lijeka koji se u Hrvatskoj najčešće prepisuje pacijentima s metastatskim rakom, a koji ima užasne nuspojave. Meni je od mog lijeka samo bila suha koža, nisu mi otpali nokti što se, kako sam čitala, često događalo pacijentima koji se liječe u Hrvatskoj. Radiolog mi je na rastanku rekao da će mi otpasti kosa. Bila sam ljuta kao ris, taman sam opet imala frizuru s kojom sam bila zadovoljna i on mi zadnji dan kaže da ću opet biti ćelava…
Vera i ja vratile smo se iz Istanbula. Na drugu kontrolu bila sam naručena za mjesec dana. Moram priznati da sam bila dosta skeptična oko svega. Zračenja su trajala dosta kratko i bojala sam se da neće biti dovoljna. U međuvremenu sam pila kemoterapiju u tabletama od kojih nisam imala neke strašne nuspojave, ali sam uzimala i kortikosteroide, da mi smanje pritisak na glavi, i te su me tablete užasno napuhale. Stalno sam jela i dobila 12 kilograma. Lice i brada bili su mi skroz podbuhli, pojavio mi se i celulit kojega nikada do tad nisam imala. Uglavnom, fizički to nisam bila ja i još uvijek nisam.
Mjesec dana nakon prvih zahvata ponovila sam posjet klinici i mojim novim liječnicima. Oboje su bili zadovoljni, kupila sam novu dozu kemoterapije i nakon tri dana vratila se kući.
Taj put sa mnom je putovala moja draga prijateljica Tamara s kojom sam uživala. Naravno, ni ovoga nam puta šoping nije mogao pobjeći. Sada sam već bila profesionalka. Bile smo smještene u hotelu koji je udaljen 800 do 900 metara od ogromnog šoping centra s odličnim trgovinama i restoranima, a u kojem sam se snalazila kao doma. Odvela sam Tamaru, naravno, i na Kapali Carsi odnosnu njihovu poznatu čaršiju koja je samo za razgledavanje jer je na njoj sve skupo. Ulice oko tog famoznog bazara 10 su puta bolje jer je na njima veći izbor, a i cijene su povoljnije, cjenkanje lakše prolazi i tako. Znači, moj vam je savjet da ne kupujete na samom bazaru već u ulicama oko njega. Sve je puno fejk robe, ali i odličnih suvenira, a o kućnom tekstilu da i ne govorim. Zavjese, posteljina i ručnici su im divni.
Moram se osvrnuti i na taksi službu. Ukratko, lopovi neviđeni. Drugog dana vraćale smo se sa Sulejmanove palače i platile 500 kuna za vožnju koja je trajala 30-ak minuta. Cjenkanje je obavezno, nemaju taksimetar i slične gluposti. Od točke A do točke B morate dogovoriti fiksnu cijenu i onda nema problema.
Nakon povratka kući nastavljam piti kemoterapiju i polako se skidam s kortikosteroida. Dosta sam umorna, spavam preko dana, noću popijem tablete za spavanje ili sam budna. Bole me kosti i zglobovi, na 50 posto sam snage. Lagano mi je dosta svega, i nesanice i umora i sada mi se već zbog kemije promijenio okus u ustima. Sve mi je kiselo. Jedino jelo koje mi baš odgovara su žganci, ostalo jedem reda radi.
Ali kile ne silaze. Kortizon sam smanjila na jedan miligram i sretna sam kao malo dijete.
Približava se vrijeme nove kontrole. Ovoga ću puta znati koliko mi je metastaza ostalo. Lagano sam prestravljena jer ću sada znati…
Vera i ja 11. studenoga putujemo natrag u Istanbul. Sva sam luda i prestrašena, a uz to nam je još zbog nevremena kasnio i avion. Umjesto oko 20 sati poletjeli smo oko 23 sata. Avion se cijelim putem tresao, a ja se užasavam i aviona i visine i turbulencija, svega. Naručila sam vino, iako ne smijem. Popila sam oko jednog decilitra nekog groznog glavoboljčeka, ali malo me umirilo. U četiri ujutro stižemo u hotel, u osam Acibademov taksi dolazi po nas. Znam što me čeka, ili ne znam, ali strah je prisutan…
Oko 10 sati rade mi magnetsku rezonancu glave. Rezultati će biti tek sljedeći dan.
Došao je i dan dijagnoze, dan kada sam doznala koliko leptirića stanuje u mojoj glavi (nazvala sam ih leptirićima i molila ih svaki dan da odlete ne neko sretnije mjesto).
U 11 sati sam kod mog profesora Ozyara. Njegov pozdrav, stisak ruke i osmijeh sve mi govore. Kaže mi: – Good, very good.
Mojih je leptirića svega sedam. Ajme sreće! Pitala sam ga smijem li ga poljubiti odmah ili kasnije 🙂
Uglavnom, tih sedam leptirića rješavamo Cyber nožem. Čekaju me tri tretmana. Bila sam sretna do neba. U Hrvatskoj su me otpisali, a ovdje su me spasili. Isti dan radim novi odljev glave i odmah sam na prvom tretmanu. Ovoga puta tretman traje sat i pol vremena. Nema veze, ležim onako s tom maskom i cijelo vrijeme u sebi pjevam jer ne mogu naglas. Glava mi je fiksirana, usne nepomične. Drugi dan tretman opet traje sat i pol, a nakon tretmana završavam kod moje onkologice. Kaže mi da nije zadovoljna nalazima krvi koje sam donijela iz Hrvatske pa ponovno vadim krv. Nalaz krvi bio je užasan. Trigliceridi, kojima je referentni uzorak 50-150, iznosili su 1355. Moram hitno na ultrazvuk jetre. Onkologica se malo ljuti jer sam pila B kompleks i neke bijesno skupe vitamine. Sad sam već prestravljena, nije valjda da su se moji leptirići preselili na jetru. Nalaz jetre pokazuje da je masna. Olakšanje do neba. Onkologica me odmah skida s dosadašnje terapije da se malo oporavim i prepisuje mi hormonsku terapiju. Treći dan idem na Cyber nož. Tretman traje samo pola sata. Nakon toga sam gotova. Nema više zračenja! Mogu se vratiti doma, svojoj obitelji, mojim prijateljima…
I eto me kod kuće. Pijem opet kortikosteroide, ali polako smanjujem dozu. Trenutno sam na 10 mg i jedva čekam da dođem do dva-tri miligrama. Nuspojave su grozne, ubijaju me glad i natečenost. I od lijeka sam dosta umorna, ubijaju me kosti i zglobovi. Kad vidim stepenice užasnem se. Srećom pa mi je spavaća soba u prizemlju, inače mislim da bih se nekamo odselila.
Sada čekam ožujak i novu kontrolu. Tada ću znati jesu li leptirići potpuno nestali. Ako je i ostao koji i njega ćemo “riješiti”.
U ožujku ću vam nadopuniti moju „ili jesi ili nisi” priču, a sada se želim zahvaliti ljudima koji su bezuvjetno bili uz mene.
Prvo mojoj obitelji. Moj je otac odlučio platiti moje liječenje i do neba sam zahvalna na tome što ga imam. Hvala ti tata, love you!
Moj suprug je za vrijeme moje odsutnosti sam brinuo o kući, djeci, kuhao je, spremao i pazio na njihovo školovanje (btw Tonček ima jedinicu iz povijesti).
Vera, koja je u najvažnijim trenucima bila uz mene, bez pogovora je dva puta putovala sa mnom u Istanbul i pazila na mene kao na svoje dijete. Zamijenila je moga muža koji je morao paziti na našu malu bandu, zamijenila je moju majku koja je morala raditi. Vera, hvala ti, takve se stvari pamte do kraja života. Love you!
I naravno moje prije. Idemo redom, abecednim, kako se ne bi naljutile:
Moja Jasna, kuma i dugogodišnja prijateljica. Kada sam nakon pola mjeseca stigla doma skuhala mi je juhu od pijevca i ispekla omiljeni kolač. Uvijek je tu, blizu, nenametljiva je, ali dostupna. Jasna love you!
Nina, moja velika prijateljica i kuma, moja sister kako si tepamo, ona je od onih žena koje baš ne vole kuhati, ali je nekoliko puta za moju obitelj skuhala ručak dok sam ja bila u Istanbul. Podizač je raspoloženja za poželjeti, zna biti i naporna, nekad mi dođe da je lupim tavom po glavi da se resetira, ali mislim da bi nakon toga i sebe udarila. Ta lijepa i luckasta žena zvala me je svakog dana. Nina i tebe volim, ali ti to već znaš. Ipak, drži tave pod ključem kada dođem na jutarnju kavu.
Željka i Tamara, majka i kći. Tamara me jednom pratila u Istanbul. Što da kažem, hvala vam na molitvama za mene, znam da se moja Željka svaki dan molila za mene, a ove godine idemo u Italiju na grob sv. Pelegrina. Volim vas!
Moja majka koja se brinula, Mirela, moja mlađa tetka koja radi kao medicinska sestra u Njemačkoj i koja me puno savjetovala. Brutalno iskreno moram priznati, s tobom sam Mirela odrasla, pila prvi alkohol, bježala iz škole.
Tu je i ostalih bezbroj ljudi, znanih i onih manje znanih, koji su me često zvali i pitali za mene. Doista sam u ovih par mjeseci vidjela kome je stalo do mene, a tko me nije ni nazvao, ni poruku poslao. Sami će se prepoznati…
Trenutačno sam u Vodicama, četiri su sata ujutro, ja ne spavam, čekam zoru… odjavljujem se do ožujka. Ako itko od vas treba neku pomoć, savjet, bilo što, pitajte… na raspolaganju sam.
I na kraju ono najgore, moje je liječenje do sada stajalo oko 28 000 ‘eurića’. U to su uključeni troškovi klinike, hotela, aviona i ostalih sitnih stvari. Ali neka vas to ne obeshrabri. Humanitarne akcije vrlo se lako organiziraju, mi Hrvati u takvim situacijama nikada ne zakazujemo.
