Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.

 

“Imam rak.” – dvije riječi koje su mi dugo odzvanjale u ušima i glavi.

Kako? Pa to se događa u filmovima. Radnja filma je predvidljiva: sretna obitelj u kojoj mama dobije rak. Ali, ja nisam u filmu! Kako onda čujem mamu da govori teti Višnji kako ima rak? Ne, ne, krivo sam čula. Pa valjda bi mi rekla… Ulazim u sobu i čekam da završi razgovor. Zna da sam čula, ali nije znala kako curki od 13 godina reći da ima rak dojke s metastazama i da kreće na šest ciklusa kemoterapije od koje opada kosa, a potom i na 32 zračenja? Možda preživi, a možda i ne.

Scenarij u mojoj glavi. Umjesto da pričam mami o nesretnim mladenačkim ljubavima, o prvoj menstruaciji i maskari za oči, u mojoj se glavi vrti onaj predvidljivi film – ćelava mama koja povraća od kemoterapija, tata koji skuplja raspadnutu obitelj, moja tri godine starija sestra, djed i ja.  U tom trenutku mrzila sam sve. Teška riječ, ali tada je to bila istinita. Glup život. Osim što ja idem za dva mjeseca na operaciju srca, sad i mama ima rak. Fuj, kako glup život.

Razdoblja između mamine operacije i prve kemoterapije ne sjećam se. U glavi mi je samo scena mame kako se vraća s kemoterapije i mene kako čekam da povraća. Gle čuda, ona jede, i to onako, rekli bismo u žargonu – „halapljivo“. Ne povraća i kosa je na mjestu. Sretna sam.

 

 

“Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara?”

 

 

A onda je došla druga kemoterapija. Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da samo pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.

Kad se samo sjetim koliko se mučila pod turbanom i perikom. Bila sam sebična, ali u tom trenutku bolje nisam znala. No, jednom sam naišla dok se gledala u ogledalo onako ogoljena, tužna, raspadnuta i ćelava. Odjurila sam stepenicama i plakala danima. Psovala sam život, mama mi umire…

Ne, nećemo to dopustiti. Preuzela sam sve kućanske poslove, složila sve petice u školi i o raku se nije pričalo. Odnosno nije se pričalo o tome kako će ona umrijeti, već kako će tek nakon svega živjeti.

 

 

Moj topli savjet: ako imate člana obitelji koji boluje od raka, ponašajte se kao da je sve u redu, olakšajte mu i učite iz loše situacije. Naučite da je život jedan i da postoji ta mala sitna beštija koja odnosi živote, ali i daje lekcije.

Mogla bih knjigu napisati o raspadu jedne sretne obitelji koja se nakon svega skupila i postala još sretnija. Mama je ozdravila, i u listopadu će slaviti 20 godina pobjede nad  bolesti. Svakih šest mjeseci vadi tumorske markere i svi strepimo, a kad dođu super nalazi, našalimo se da je ni rak nije ubio.

Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara? Ne znam kako je ona prolazila kroz kaos i je li ga ikada prošla do kraja. Mislim da je njoj bilo gore zbog nas nego zbog sebe, jer mama je mama.

Ja se svake godine kontroliram jer spadam u rizičnu skupinu i svaki put u ordinaciji minuta traje kao godina, ali trenutak kad saznam da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Završila bih citatom s jednog portala, odlomkom koji je sročio mamin doktor (ovim putem mu zahvaljujem za čudo): Davno sam čitao knjigu Watsona i Cricka, dvojca koji je dobio Nobela za otkriće DNK. U njoj je jedna misao francuskog filozofa Pierrea de Chardina: “U životu postoji samo jedan zadatak, a to je naučiti voljeti. U životu postoji samo jedna sreća, a to je znati voljeti.” Volim te dvije rečenice. Bio sam mlad kad sam ih pročitao, ali ostavile su traga na cijeli moj život. Tu nije riječ o ljubavi prema ženi, riječ je o ljubavi prema čovjeku. Prema mojem pacijentu.

S ljubavlju,

Marijana