Danas je 15. studenoga 2020. Moj prvi rođendan. Prošlo je točno godinu dana od dijagnoze. Godinu dana pakla, borbe, sreće, nade, uspona bez padova. Upornosti do boli. Godinu dana ljepota kemoterapije, operacija, oporavka bez fizikalne terapije, zbog opasnosti od zaraze koronavirusom.
Bila je to godina u kojoj sam izgubila kosu, nekoliko zuba, obrve, trepavice, nekoliko unutarnjih i vanjskih organa i sve lažne prijatelje, ljude kojima je bilo stalo do mene samo dok su od mene imali što uzeti. Ni kemoterapija ni pogled na ožiljke nisu ono što boli. Ni rupe ispod pazuha. Ne bole ni kosti koje su se počele raspadati od lijekova, ni koljena koja su uništile godine trčanja i rintanja za krive ciljeve. Za krive ljude. Boljelo je nešto drugo. Jako. Boljelo je dok nisam shvatila da su oko mene ostali ljudi koji su zavrijedili ostati. Dok nisam shvatila da je jedino što je zaista naše – naš život. Jedan jedini koji imamo. Za sebe. I moramo ga živjeti. Sad. Odmah. Bez zadrške. Bez velikih planova.
Prošlo je točno godinu dana od dijagnoze. Bila je to godina u kojoj sam izgubila kosu, nekoliko zuba, obrve, trepavice, nekoliko unutarnjih i vanjskih organa i sve lažne prijatelje.
Kako kaže J. R. August, veliki poeta i glazbenik, i moj veliki prijatelj: „Postoji samo danas. Jer to danas bit će jučer kad se sutra probudimo.“
Sreća je što sam ladice u glavi složila jako brzo. Sama. Uz veliku pomoć Augustovog albuma „Dangerous Waters“ i uz moto mog onkologa: „Možeš ti to! Žilav si ti babac!“
Ovih me dana čeka još jedna operacija. Ne baš bezazlena, ali mogu ja to. Čitavo vrijeme imam podršku projekta „Nisi sama – ideš s nama!“. Cijelo vrijeme liječenja imam i Udrugu SVE za NJU. Imala sam tu sreću da sam prošle godine 15. studenoga upoznala mladu liječnicu, moju curicu kako je zovem od milja, Kristinu Mužek koja mi je promijenila život. Divan liječnik i još bolji čovjek Frane Marleku, primarijusi Željko Soldić, Zvonimir Puljiz, Marija Punda, docent Velimir Antabas i cijela ekipa Nuklearne medicine KBC-a Sestre milosrdnice, liječnici, sestre, inženjeri radiologije, tehničari, laboranti, spremačice, najbolja kardiologinja na svijetu, moja divna Mia Rončević u Poliklinici Srčana, to su moji heroji. Stručnost tih ljudi neupitna je. I nisu jedini s tim znanjem, ali su posebni. Zbog sjaja u očima. Zato što im je stalo. Zato što nisu dozvolili da ni na trenutak nestane sjaj u mojim očima. Nisu plakali sa mnom, dali su mi snage i volje da izdržim. Oni nisu samo moji heroji, oni su pravi ponos Hrvatske. Jer ostali su kad su mnogi njihovi kolege, možda daleko slabijih sposobnosti, otišli iz zemlje slijedeći snove o boljem i lakšem životu.
Ova priča zahvala je i svim mojim pravim prijateljima koji su bili tu kad je bilo najteže. I još uvijek su tu. Iako me od nekih dijeli i ocean. Goga, moja prijateljica iz djetinjstva, koju nisam vidjela dvadeset i pet godina, opet se slučajno pojavila u mom životu. Volim vjerovati da joj nikada neću moći vratiti ono što mi je dala i što mi daje posljednjih godinu dana.
Hvala mojoj Petri. Njeno ime znači stijena, nesalomiva i čvrsta. Od kad sam postala svjesna njenog postojanja, svijet je postao ljepše mjesto. Hvala Svenu, mom prvijencu i velikom ponosu. Hvala Greti što je svojim dolaskom na svijet promijenila naše živote. I njenoj mami Petri što ju je rodila. Hvala Karlu na tome što postoji i čuva Petru.
I na kraju, posebno hvala Njemu koji je sve vrijeme tu. Za mene, za djecu, za nas. I zna najbolje na svijetu šutjeti i pustiti tišinu da priča. Divne priče. Najvažnije i najljepše na svijetu. Hvala, Bran!
Foto: Vlasta Plečko / privatni album
P.S. Nisam zaboravila Dubravku Škurlu. Njoj hvala što je ušla u moj život! Nikola, tebi hvala na glazbi… I lead my way…
Skoro sam zaboravila!!! Posebno hvala svima koji su izašli iz mog života jer im u njemu nije ni bilo mjesto. Nakon što ste otišli puno lakše dišem.
